“Četnici su zaklali 8.000 nedužnih ljudi, žena, djece”, rekao je 2017. godine preminuli katolički svećenik i publicist don Anto Baković u jednom razgovoru, koji i toliko godina nakon njegove smrti kruži društvenim mrežama. “Tri knjige sam napisao o Drini – Drinske mučenice, Dječak s Drine i Mostovi na Drini – zatajeni Jasenovac. Svaki most na Drini je više progutao nego Jasenovac”, kaže Baković. “Partizani su bili, Prva proleterska, četiri mjeseca tamo i nije puška pukla. A kasnije ja učio kako su krvavo vodili borbe. Samo su pekli janjadi. A naša kuća je jako velika bila, 12 soba, nova kuća. Tako da koja je god vojska došla oficiri bi došli u našu kuću. I sad dolazi Jure Francetić. To je prva polovica svibnja. Dolazi Crna legija. Mi smo mislili da su to neka strašila, kako se pričalo o ustašama. Kad ono disciplinirana vojska. Pola njih vadi molitvenike a druga polovica klanja, pola je bilo muslimana. Prvi dan niko ne kolje, drugi dan nema klanja. Ono malo katolika što je ostalo i muslimana došlo je protestirati, skupilo se ispred naše kuće, to je sve blizu kasarne.
I pita jedan musliman, “Kad ćemo počet klat Srbe”. A Jure Francetić se popeo na stol, prije toga je mene pomilovao i pitao me za ime, i doslovno rekao: “Po naređenju poglavnika NDH nitko ne smije zaklati Srbina”. “Pa taj mi je ubio dva sina”, viče jedna žena, druga viče “ubio mi je muža”, a on kaže “prijavite redarstvu”. Mi nismo ni znali, “što je to redarstvo”, bila je to hrvatska riječ. “Žandar”, rekao je. A, dorbo, svi su znali što je žandar. I sad, u mom rodnom Goraždu, gdje su Srbi ubili 8.000 ljudi, nije ubio ni jednog Srbina, ni jednu srpsku majku, ni srpsko dijete. Niti je zapalio jednu jedinu srpsku kuću. To čak ni oni ne kažu, nema te literature ni poslije rata koja bi to tvrdila. Ali kad je bila borba, nisu bježali nego su hrlili. Ja sam gledao po noći, kad bi se zapucalo, nisam smio spavati kod kuće. Četnici su trčali prema Drini. Samo su klali i pili i silovali. Evo, to sam ja napisao u svojoj knjizi “Dječak s Drine”, kako nas je razočarao Jure Francetić”.
Don Anto Baković rođen je 1931. u Goraždu, a većinu svoje svećeničke službe obavljao je župama u BiH. Umirovljen je 1983. godine.
Gimnaziju je pohađao u Sarajevu, a bogosloviju u Đakovu (pet godina) i Ljubljani (šestu i sedmu godinu – poslijediplomski studij, koji je prekinula robija). Za svećenika je zaređen 1959. godine. Četiri se puta našao pred komunističkim sudom:
1.) Kao student bogoslovije, a vojnik JNA, osuđen je 1953. na četiri godine strogoga zatvora s prisilnim radom jer je branio nadbiskupa Stepinca govoreći da nije zločinac, nego svetac. Sjećanje na tu tešku robiju opisao je u svojoj knjizi ‘Batinama do oltara’ (2009.).
2.) Na prvoj župi, u Kaknju, mladomisnik Anto školske godine 1959./’60. okuplja na vjeronauku nekoliko stotina djece i mladeži. Biva kažnjen jednim mjesecom zatvora, ali i protjerivanjem iz Kaknja. O tome je napisao knjigu ‘Druže pope, u ime zakona – izlazi iz groba’ (2011.).
3.) Na drugoj župi, u Korićanima, na Vlašić-planini, osuđen je na šest godina strogoga zatvora zbog karitativnoga rada, školovanja nadarenih đaka i liječenja bolesne djece. Sjećanje na te zatvorske dane opisao je u knjizi ‘Titov robijaš br. 8986’ (2016.).
4.) Po izlasku s druge robije biva udaljen iz Bosne te odlazi na Kosovo, gdje mu biskup Čekada dodjeljuje župu Janjevo. Ondje radi na buđenju nacionalne svijesti kosovskih Hrvata, te u tu svrhu obnavlja veze Janjeva i Dubrovnika. I u Janjevu je kažnjen s dvama mjesecima zatvora.
Iako u teškoj neimaštini i siromaštvu, u Janjevu je izgradio župni pastoralni centar zvan ‘Konak’. Osnovao je dječji zbor ‘Bijeli anđeli’ (u to vrijeme jedan od ponajboljih dječjih zborova u Europi), pokrenuo ‘Katon’ (Katolički ton) te snimio i izdao dvadesetak gramofonskih ploča pod nazivom Duhovne hrvatske pučke pjesme.
Nakon Janjeva vraća se u Bosnu te u Maglaju gradi svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića. Gradeći crkvu, napisao je i knjigu ‘Naš Bogdan’ (1983.; 2010. novo, prošireno izdanje). U Maglaju je izdao i prvi hrvatski tonski snimak Biblije, pod nazivom Biblija u kasetama, s odabranim dijelovima Sv. pisma.
Na Prvome općem saboru HDZ-a, u veljači 1990. godine, don Anto je po izričitoj želji predsjednika Tuđmana održao referat o demografskome izumiranju hrvatskoga naroda. Od triju rezolucija usvojenih na tome saboru, don Anto je autor dviju s kojima je HDZ išao na izbore i, kako je znano, pobijedio.
U 60. godini, kada je buknula oružana pobuna Srba u Hrvatskoj, javlja se dragovoljno u Hrvatsku vojsku. Za svoje djelovanje u Domovinskome ratu dobio je od predsjednika Tuđmana tri odličja: Spomenicu Domovinskoga rata, Red hrvatskoga trolista i Red Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske.
Umirovljen je 1983. i posvetio se proučavanju i promoviranju demografske obnove Hrvatske, a od 1990. bavio se istraživačkim radom o hrvatskim mučenicima XX. stoljeća.