Gornja i Donja Dubrava, dvije gradske četvrti na istoku grada Zagreba mogu se pohvaliti da imaju najviše ulica u glavnom gradu Hrvatske koje nose nazive po hrvatskim braniteljima. Jedna od najprometnijih svakako je Kolakova ulica, a mnogi koji njome prolaze ne znaju da nosi naziv Rudolfa Kolaka, heroja Dubrave i Tig.
Rudolf Kolak bio je strastveni navijač Dinama. Neposredno prije rata postao je otac: supruga Mira rodila je kći Katarinu, a Rudi već u kolovozu 1990. dragovoljno odlazi na tečaj Prvi hrvatski redarstvenik. U toj prvoj dragovoljačkoj postrojbi obnašao je dužnost zapovjednika voda u 5. satniji 1. bojne, a potom odlazi u Posebnu jedinicu policije Tuškanac, a osnivanjem Zbora narodne garde u 1. gardijsku brigadu „Tigrovi“.
„Nama iskusnijim specijalcima već je po držanju vojnika na obuci bilo jasno tko odskače od drugih, a Rudi je bio jedan od njih. Bilo je to u vrijeme kad su počele barikade pa su nam trebali vođe, ljudi koji su bili kadri povesti vojnike, a Rudi je kao navijački vođa već u sebi imao te kvalitete. Dečki iz Dubrave, ti dečki s asfalta, doslovno su iz tenisica uskočili u čizme, pa su u prvo vrijeme i te kako znali imati problema s orijentacijom u šumi. Rudi se brzo snašao. Bio je uvijek na čelu voda, poslije i satnije. Tuđi je strah razbijao humorom pa je usred baražne vatre znao vikati dečkima: “Što je, papci, što je, sitni lopovi, nije vam ovo Dinamo – Zvezda.“,
prisjetio se Rudijev suborac Ivan Rašić u intervjuu za Večernji list Renati Rašović.
Prvi ratni teren bio mu je na samom istoku Hrvatske – Erdut.
U jesen 1991. odlazi na zapadnoslavonsko ratište gdje svoje vojnike vodi u prve oslobodilačke akcije u Domovinskom ratu.
Toga se prisjetio gosp. Ante Tandara:
„Ima puno stvari koje su mi ostale urezane u sjećanje, a jedna od situacija je prilikom dolaska u selo Kričke u zapadnoj Slavoniji. Prvo smo zauzeli brdo iznad sela Kričke i spremali se spustiti u selo, a u meni nemir, neka nelagoda, pomiješani osjećaji straha, uzbuđenja, ponosa, razmišljam kako ćemo to izvesti te gledam svog zapovjednika, pokojnog Rudija Kolaka, a on hladan kao špricer i smije se. Pitam ga: „ Rudi, kako ćemo ovo izvesti?“. On mirnim glasom bez imalo straha, uzbuđenja, govori: “Ante smiri se, ti ćeš sa svojima na početak sela, a ja na sredinu. Malo ćemo pucati i prošetati se kroz selo te ga zauzeti”. Pokušao sam biti hladan kao Rudi, ali nije išlo. Zadaću smo obavili zahvaljujući Rudiju koji je kao i svakog puta bio priseban u teškim situacijama.“
Ratni put odveo ga je kasnije u 8. lakojurišnu brigadu Vojne policije te 1. Hrvatski gardijski zdrug s kojim sudjeluje u nizu oslobodilačkih operacija od „Zima 94.“, preko „Ljeto 95.“ i „Oluja“ do „Maestral“ i „Južni potez“.
Za svoje je zasluge nagrađen najvišim vojnim odličjima.
Umirovljen je 2003., a preminuo je na današnji dan, 30. travnja 2005. od zatajenja srca u 39. godini.
Kad je krenuo na svoje prve utakmice, dečki iz Dubrave slijepo su ga slijedili. Koju godinu poslije, kad je krenuo u rat, opet su ga slijedili. Mnogi se od njih nikada neće vratiti na ulice Dubrave s kojih su potekli, Rudi jest, ali ratne će ga rane sustići godinama poslije. A bio je hrvatski dragovoljac i Dinamova navijačka legenda.