Uz ustoličenje bana Josipa Jelačića, koje se dogodilo u Zagrebu na današnji dan prije 175 godina (5. lipnja 1848.), vežu su dvije zanimljivosti, od kojih je jedna, kako je pisao ondašnji zagrebački tisak, izazvala „uzbunjenost u viernih katolikah naše domovine“. Riječ je o tome da je ban Jelačić prisegu položio pred srpskim patrijarhom i mitropolitom Josifom Rajačićem, a ne pred zagrebačkim biskupom Jurjem Haulikom, kako je to bio odredio austrijski car i hrvatsko-ugarski kralj Ferdinand I. Habsburški. Zašto se dogodila ta promjena, objasnio je prije četvrt stoljeća hrvatski povjesničar i arhivist Josip Kolanović.
Ponajprije treba reći da je biskup Haulik u to vrijeme, obilježeno snažnim antagonizmom Austrije i Ugarske, nekoliko godina obnašao dužnost banskog namjesnika, a u ožujku 1848. predložio je kralju da napokon imenuje bana. Premda podrijetlom Slovak i odan kralju, Haulik za tu službu predlaže „rođenoga Hrvata ili Slavonca, muža koji uživa puno povjerenje svojih zemljaka i koji je iskreno odan narodnosti hrvatskoj“. I doista, kralj 23. ožujka imenuje pukovnika Josipa Jelačića hrvatskim banom i promiče ga u čin general-majora i zapovjednika obiju banskih pukovnija (glinske i petrinjske), a Haulika određuje za ustoličitelja.
Istodobno u Zagrebu, pod utjecajem ideja hrvatskoga narodnoga preporoda i revolucionarnih previranja diljem Europe, političke stranke 25. ožujka 1848. na Velikoj narodnoj skupštini prihvaćaju „Zahtijevanja naroda“, popis od 30 zahtjeva zasnovanih na liberalnim i demokratskim načelima kojima od kralja traže teritorijalno jedinstvo Hrvatske, imenovanje grofa Jelačića banom, slobodu tiska i vjere, jednakost pred sudovima, pretvaranje staleškog Sabora u građanski Sabor, ukidanje kmetstva, osnutak narodne banke i narodne vojske, izravno i redovito sazivanje Sabora, osnutak nezavisne i Saboru odgovorne vlade, službenu uporabu hrvatskog jezika itd. Na kraju su pridodali zahtjev za ukidanje celibata i uvođenje narodnog jezika u crkve, a za vođu izaslanstva koje će te zahtjeve podastrijeti kralju predložili su biskupa Haulika. No biskup je taj prijedlog odlučno odbacio ne želeći dovesti u pitanje svoju lojalnost kralju, te je u Beč 31. ožujka otišlo izaslanstvo pod vodstvom Ambroza Vranjicana, Ivana Kukuljevića i Ljudevita Gaja.
Nakon primanja kod kralja i neuspjeha misije, Gaj i ostali zastupnici otišli su k biskupu Hauliku, koji se također zatekao u Beču, te mu priopćili da ga smatraju neprijateljem hrvatske narodnosti, pa mu savjetuju neka više nikad ne dođe u Zagreb, „gdje mu ne bi mogli zajamčiti čak ni osobnu sigurnost”. Na to je Haulik, “do suza ganut”, izjavio da je spreman “otići sa svoga biskupskoga položaja nakon što je izgubio povjerenje svoje pastve”, no poslije je ipak odustao od ostavke. Ali zato je podnio ostavku na dužnost kraljeva povjerenika za ustoličenje bana smatrajući da bi u protivnom kompromitirao svoje biskupsko dostojanstvo i naškodio novoimenovanom banu. K tomu, bojao se vratiti u Zagreb da ne bi izazvao nemire (vratio se tek 14. lipnja).
U takvim okolnostima ban Jelačić obratio se karlovačkom mitropolitu Josifu Rajačiću, koji se srpskim patrijarhom proglasio 1. svibnja 1848. u Srijemskim Karlovcima. Poziv srpskom mitropolitu, osim što je bio uvredljiv za biskupa Haulika i katoličko svećenstvo, imao je i političku pozadinu, jer Jelačić je tim činom htio za hrvatsku stvar pridobiti i Srbe. Stoga je obavijest o svome ustoličenju tiskao ne samo na latinici nego i na ćirilici i to starocrkvenim jezikom.
Na politički kontekst Jelačićeva poteza upozorio je i austrijski podmaršal Josip Neustädter, inače Jelačićev prijatelj, koji je u svojim memoarima zapisao: „Iako je rimokatolički zbor biskupa bio uvrijeđen, ovaj korak bana Jelačića, prouzročen nužnošću, imao je međutim veliku političku važnost, jer su se patrijarh, srpsko svećenstvo i cijeli srpski narod… osjetili veoma počašćenima; u to je doba, više no ikada, srdačan savez između Hrvata i Srba bio potreban da bi se oduprli mnogoljudnijem Ugarskom Kraljevstvu, te da bi branili prava krune i cjelovitost Monarhije protiv agresije Mađara i Talijana.”
Patrijarh Rajačić rado se odazvao banovu pozivu da ga ustoliči. Toga dana priređena je velika svečanost, Jelačić je najprije prisegnuo na Katarininu trgu na Gornjem gradu, obred je nastavljen u crkvi sv. Marka, a završni čin ustoličenja patrijarh je obavio u pravoslavnoj crkvi Preobraženja Gospodnjeg.
Druga zanimljivost vezana uz ustoličenje (instalaciju) bana Jelačića jest – hrvatska trobojnica, koja se vijorila tijekom ceremonije i koju je ban primio u znak svoje vlasti i časti, te se taj čin smatra prvom službenom uporabom hrvatske crveno-bijelo-plave zastave. Riječ je o tzv. instalacijskoj banskoj zastavi konjaničkog tipa, za koju se ne zna tko ju je i gdje izradio, a koja se pomno čuva u Hrvatskom povijesnom muzeju. Za razliku od zastava prethodnih banova, koje su najčešće bile crvene i ukrašene grbovima triju hrvatskih zemalja i banskim obiteljskim grbom, Jelačić prvi put uvodi trobojnu zastavu ukrašenu oslikanim grbom Trojednice s jedne strane i svojim grbom s druge strane. Boje su joj preuzete iz povijesnih grbova hrvatskih zemalja: crvena i bijela iz grba Kraljevine Hrvatske, a plava iz grbova kraljevina Slavonije i Dalmacije.
Od tada se hrvatska trobojnica upotrebljava u temeljnom izvornom obliku kao simbol hrvatskog naroda i državnosti. Iako je bila zabranjivana, primjerice tijekom Bachova apsolutizma ili Šestosiječanjske diktature, popularnost među Hrvatima nikad nije izgubila. Svoj današnji oblik dobila je 21. prosinca 1990. kad je Hrvatski sabor usvojio Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske. Tada je, prema likovnom rješenju Miroslava Šuteja, definiran i izgled grba te njegov smještaj u zastavi.
Prije pet godina, o 170. obljetnici ustoličenja bana Jelačića i uvođenja trobojnice u službenu uporabu, Hrvatsko grboslovno i zastavoslovno društvo, Hrvatski povijesni muzej, Hrvatski institut za povijest te Družba „Braća hrvatskoga zmaja“ proglasili su 5. lipnja Danom hrvatske zastave i poslali zahtjev Hrvatskom saboru i Vladi da se taj dan uvrsti u Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima, no njihova inicijativa nije prošla.
– Ubrzo nakon našeg zahtjeva mjerodavna ministarstva, Vlada i saborski odbori pozitivno su se očitovali i podržali našu ideju, no novi zakon, usvojen 2020., ipak nije uključio taj dan među spomendane – kaže nam pukovnik Željko Heimer, predsjednik Hrvatskoga grboslovnog i zastavoslovnog društva i predsjednik Međunarodne federacije veksiloloških udruga.
No to ih nije obeshrabrilo. Sve četiri institucije, otkriva nam Heimer, nastavile su promidžbu toga datuma pa su ga počele obilježavati mnoge škole i udruge, a ove godine pridružila im se i Hrvatska pošta izdavanjem dviju poštanskih maraka. Dakako, opet na inicijativu Hrvatskoga grboslovnog i zastavoslovnog društva.
– Još 2021. predložili smo Povjerenstvu za izbor motiva te grafičkih i likovnih rješenja poštanskih maraka da u povodu 175. obljetnice hrvatske trobojnice 5. lipnja 2023. izdaju prigodne poštanske marke s motivima trobojnice, i to prve Jelačićeve banske zastave i suvremene zastave. Povjerenstvo je to prihvatilo i tijekom 2022. objavilo natječaj te su izabrana rješenja dizajnerice Ariane Noršić i ilustratorice Maje Cipek – objašnjava Heimer, koji još ne gubi nadu da će Dan hrvatske zastave jednom biti uvršten i u službeni državni kalendar.
Preneseno s Večernji.hr