Činjenica je da Hrvatska od svih zemalja članica EU ima najsvježije iskustvo ratovanja, pa shodno tome svojim iskustvima na različite načine može pomoći Ukrajini koja se i dalje žestoko opire ruskim napadima, piše Dnevno.hr
Međutim, premijer Andrej Plenković često i rado ističe uspješnost DORH-a u istraživanjima i procesuiranjima ratnih zločina, te smatra kako bi ukrajinsko pravosuđe moglo raditi po našem modelu što bi za Ukrajinu bilo zaista poražavajuće.
Istina je kako su po Hrvatskoj u periodu Domovinskog rata bili počinjeni brojni rani zločini i to od ruke pripadnika paravojnih postrojbi kojima se teško ulazilo u trag, a u najvećem broju zločinci su pobjegli iz Hrvatske. Ipak, DORH je tijekom svih ovih godina pokazao izuzetnu aljkavost, nemar a vrlo često i samilost. Za neke ratne zločine optužnice ni danas nisu dignute, veliki broj počinitelja obuhvatila je abolicija, kazne dosuđene u odsutnosti počinitelja su simbolične, nemali broj optužnica za ratni zločin je preinačen u ubojstva koja podliježu zastari ili oružanu pobunu koja podliježu općem oprostu, a veliki broj osumnjičenika je u međuvremenu preminuo.
Unatoč svemu, premijer smatra da je naše pravosuđe “najjača iskustvena karika”, pa je govoreći pomaganju Ukrajini kazao i ovo:
“Kod nas postoji specijalizirani dio DORH-a za ratne zločine, specijalizirani suci na sudovima, specijalizirane ustrojbene jedinice hrvatske policije za ratne zločine. Ono čemu smo svjedočili nažalost u Hrvatskoj dogodilo se ovdje, to su brojni ratni zločini uslijed agresije, tu je ekspertiza naših stručnjaka jer operativno imaju najviše iskustva.”
Brutalan zločin nad 13 zatečenih Hrvata u selu Poljanak kraj Korenice samo je jedan od primjera loše odrađenog posla Ministarstva pravosuđa RH. Točno na današnji dan 1991. godine skupina zamaskiranih četnika iz kuća je istjerala Ivana Vukovića (57), Nikolu Vukovića (53), Luciju Vuković (68), Danu Vukovića (80), Vjekoslava Vukovića (52), Danu Vukovića (74), Milku Vuković (65), Josipa Matovinu (51) i Nikolu Matovinu (79) te ih poredala na jednom dvorištu, a zatim strijeljali iz automatskih pušaka.
Istraga je pokazala da zamaskirani neprijatelji iz kuće nisu mogli izvući nepokretnog Nikolu Vukovića (65), no to ih nije spriječilo da ga ubiju. Skrivena svjedokinja izjavila je kako se iz kuće nepokretnog Nikole začuo jauk, a potom je u prostoriju u kojoj je boravio bačena bomba. Nakon pokolja, srpska je paravojska selo opljačkala i spalila.
Oca i sina objesili na stablo, DORH počinitelje abolirao
Također, istragom je utvrđeno da su pripadnici paravojnih postrojbi mjesec dana prije ove masovne likvidacije (8. listopada 1991.), ustrijelili tada 56-godišnjeg Tomu Vukovića ispred njegove kuće, dok su 24. listopada na stablo objesili 46-godišnjeg Milana Lončara i njegovog 83-godišnjeg oca Ivicu Lončara.
Presudom Županijskog suda u Gospiću od 04. srpnja 1994. osmorica optuženika (Boško Žujić, Boško Grbić, Vinko Grbić, Mićo Grbić, Vladimir Grbić, Slavko Grbić, Dane Rodić i Momčilo Grbić) su proglašeni krivima i svima im je dosuđeno po 15 godina zatvora. Okrivljenicima je suđeno u odsutnosti, no 2009. godine dopuštena je obnova postupka u kojem je zatraženo da se zbog nedostatka dokaza optužnica preinači u kazneno djelo oružane pobune, te da se prema okrivljenicima primjeni Zakon o općem oprostu.