Šefko Zolota bio je jedan od troje preživjelih bolesnika masakra u Travničkoj bolnici 1944 godine. Brutalne zločine i krvave tragove partizani su ostavili i u Bosni i Hercegovini, naročito u Travniku 1944. Dana 22. studenoga 1944. partizanske jedinice ušle su u Travnik i u idućih 48 sati ostavile krvavi potpis.
Partizanska brutalnost u Drugom svjetskom ratu se ogledala u mnogo toga, osobito u postupanju s ranjenicima u bolnicama.Kao da ne postoji niti jedna bolnica u koju su partizani ušli, a da pri tome nisu ubijali i mučili ranjenike. Potvrđuju to i svjedočanstva Šefke Zolote i Nikice Peše kada je u pitanju travnička bolnica 1944 godine.
Šefko Zolota je ispričao:
“Rođen sam 1900., u Šuici, a u Turbe doselih prije rata. Na karaulskoj cesti držah prenoćište – han. U njega dolažahu ljudi sa svih strana iz Kupresa, Bugojna, Jajca, Gornjeg Vakufa, Imljana, Korićana itd. Na taj način upoznah mnoge ljude, pa i tijekom Drugoga svjetskog rata, naročito brojne partizane i hrvatske vojnike. Ujesen 1944. godine, dok su se vodile borbe između partizana i hrvatske vojske, bijah ranjen na području Turbeta. Nekako me prebaciše u travničku bolnicu, koja bijaše dupkom puna ranjenika i drugih bolesnika. Njima su bile ispunjene i sve sporedne zgrade. Ukupno nas je tamo bilo, s drugim bolesnicima, oko 500. Pretežito su to bili hrvatski vojnici, nešto civila, a tamo je dospio i poneki partizan. Sjećam se čak i jednog četnika, Boška s Vlašića. Bilo je žena, staraca i djece. Blizu mene ležalo je dvoje djece iz Gornjeg Vakufa ja sam ležao između jednog domobrana i ustaše iz Rastičeva (Kupres). Bilo nas je po troje na jednom krevetu. Ležalo se na podu, svuda.
Kada partizani upadoše u bolnicu ubijali su sve odreda, na krevetima, podu, svugdje.Ležao sam na prvom spratu nekako na sredini hodnika. Bojazno sam pogledao prema hodniku. Svuda su se čuli jecaji i zapomaganja. Dvojica partizana su vukla zaklanu ženu u spavaćici koja je bila sva krvava po hodniku.
Nisu birali metu. Kad jedan visoki partizan (bio je to J. B. iz Bugojna), ubijajući od kreveta do kreveta, stiže do mladića iz Travnika koji je bolovao od sušice, i koji ležaše do mene, mladić ga zamoli da ga poštedi, jer da ima dvoje djece, staru majku i oca, a da ništa nikome nije loše učinio, partizan se i ne osvrnu; ubi ga jednim hicem iz pištolja usred čela. Tad jedan dedo iz Rastičeva reče: “Lahko je ubijati ranjenike na krevetima to čine samo kukavice i zlikovci”. Tad mu partizan stavi cijev u usta i opali. Mozak mu suknu na potiljak, prsnuvši na sve strane. Na isti je način ubijen i ranjeni domobran , čijeg se prezimena ne sjećam.
Kada dođe red na mene, onaj visoki partizan, koji bijaše u ubijanju i najpoduzetniji, koljući čak i nožem ranjenike koji su ležali na podu , zagleda se u mene, i pošto sazna moje ime, prezime i odakle sam, još se pozornije unese u moje lice i i reče: “Znam te, ti držiš onaj han u Turbetu često sam u njega svraćao”. Podigao me je sa kreveta i udario nogom u stražnjicu i istjerao me napolje na hodnik. Hodnik je bio sav krvav i pun leševa ubijenih i zaklanih ljudi. Istjerao me je na stepenište i rekao da tu čekam. I poštedi mi život. Okrenuo sam glavu da me ne prepoznaju trojica četnika iz Bugojna koji su sada bili u partizanskim uniformama. Bit će da su kao mnogi Srbi iz Bugojna i Travnika iz četnika prešli u partizane. Jedan od njih je poslije rata bio u miliciji u Travniku…
Brzo su se vratili vodeći dvoje male djece, muškarčića i djevojčicu. Otvorili su prozor na spratu i bacili djecu koja su pala dole pred bolnicu na beton. Ja sam stajao nepomično sleđen od straha. Poubijani su i ranjeni partizani, Ahmet Bjelajac. Emin Strašević. Began Kasumović koji je bio ranjen u obje noge. Jedino znam da je Šećo Dželilbašić iz Karaule nekako uspio dokazati da je partizanski ranjenik i tako se spasio. Tada su stradali i nedužni civili u bolnici, jer su partizani sve tretirali neprijateljima. Posebno su mučili ranjene domobrane. Naročito mi je bilo žao civila i domobrana.
Cijela bolnica tako postade klaonicom. Ubili su taj dan, pištoljem, puškom, klanjem i bacanjem kroz prozor blizu 400 ljudi.. Dok se potok krvi polako širio, još bi se čuo poneki hropac ili jauk. Kod nekih mrtvaca još su oči bile otvorene, postelja krvava i izrešetana metcima. Neki od katila su išli s bajonetom od sobe do sobe i ubijali preživjele. Ubijanje je trajalo dugo. Ujutro partizani dovedoše zarobljene domobrane i jedan broj civila i narediše im da pokupe sve mrtve iz bolnice i da ih pobacaju u rovove. Kad ovi nesretnici izvršiše naredbu partizani i njih pobiše. Ne vjerujem da je itko tada uspio izvući živu glavu iz te bolnice. To se posrećilo samo, Šeći Đelilbašiću, meni i par doktora, što vam već rekoh. Samo Allah me je sačuvao taj dan,i niko više…
Nakon ulaska u Travnik partizani su sve zarobljene hrvatske vojnike, svukli do gola i zaklali. Ubili su i šest učenika nadbiskupske gimnazije u Travniku. Dana 24. listopada 1944. su ubili oko 800 građana Travnika i manji broj hrvatskih vojnika, na način da su ih zatvorili u gradsko sklonište kojemu su potom minirali vrata i sve otvore. Broj stradalih u Travniku nakon partizanskog “oslobođenja” procjenjuje se na više od 2000. Grad je popločan kosturima.
Desetljećima se o tim partizanskim zločinima u bivšoj Jugoslaviji nije smjelo javno govoriti, već su se samo isticali ratni zločini pripadnika drugih vojski. Na žalost i druge vojne formacije činile su zločine tijekom Drugog svjetskog rata. I pogubljivale zarobljenike, uključivši i ranjenike. Primjerice, ustaše su 1943. poubijale brutalno zarobljene partizane u bolnicama u Stupu i Otočcu, Nijemci također nisu imali milosti prema ranjenicima, a o četničkim zločinima i klanjima tijekom Drugog svjetskog rata ne treba niti govoriti.