Povijest
Tijekom povijesti na Veliki četvrtak su se slavila četiri različiti obreda:
pomirenje pokornika,
posveta ulja,
misa večere Gospodnje,
misa završetka korizmenog posta.[1]
U Jeruzalemu je u 4. st. toga dana u rano poslijepodne bilo bogoslužje, a zatim bi svi požurili kući da se malo odmore, jer su cijelu slijedeću noć trebali probdjeti. U samim početcima misa Velikog četvrtka bila je jednostavno misa završetka korizmenog posta. Neki su je slavili ujutro, neki oko podne, a neki navečer, prema Posljednjoj večeri. Sv. Augustin navodi sva tri ova običaja.
U 4. st. u Rimu uopće nije bilo mise Večere Gospodnje, nego se slavilo pomirenje pokornikâ. Spomenimo samo ukratko da se sakrament pokore u ono vrijeme mogao podijeliti samo jedanput u životu. Ispovijed grijeha je bila tajna, ali pokora za te grijehe često puta javna i znala je potrajati više godina. Takvi su pokornici, dakle, u Rimu na Veliki četvrtak bili svečano pomireni, tj. današnjim rječnikom rečeno, dobivali su odrješenje od svojih grijeha. Spomenimo samo da su predmet te ispovijedi bili samo neki veliki grijesi: otpad od vjere, preljub, ubojstvo… Zanimljivo je da je taj dan i nakon nestanaka javnih pokornika sačuvao određeni “pomirbeni” značaj. Tako je u nekim dijelovima Francuske sve do 19. st. toga dana nakon moljenja psalma vjernicima davano odrješenje za koje se preciziralo da nije sakramentalno.
Već u 7. st. u Rimu susrećemo drugu praksu. Na rimskim župama svećenici bi ujutro slavili misu završetka korizmenog posta, a navečer misu večere Gospodnje, na kojoj bi se (u papinoj liturgiji) ujedno i posvetio ulje. Podsjetimo se da korizma završava na Veliki četvrtak, a zatim slijedi Sveto trodnevlje. Zanimljivo je da na toj misi nije bilo bogoslužja riječi, nego bi se odmah započinjalo prikazanjem. Toga je dana papa prao noge svojim ukućanima, a isto su to činili i svećenici na župama.
Veliki četvrtak prema Misalu Pija V. 1570.
Prije reforme iz 1951.-1955. misa Večere Gospodnje se slavila prije podne (toliko je bio važan euharistijski post!), a posveta ulja bi se slavila posebnim obredom iza pričesti.[2] Pomirenje pokornika je nestalo već u 10.-11. st.
Između 13. i 15. st. uvodi se nešto novo u bogoslužje Velikog četvrtka. Naime, u staroj rimskoj liturgiji se običavalo u jednom kovčežiću (pričuvnici) spremiti ostatke posvećenog Kruha i pohraniti ih jednostavno u sakristiju nakon mise Velikog četvrtka. Na početku slijedeće mise taj bi se kovčežić donio pred papu koji bi mu se kratko poklonio i onda započeo bogoslužje. Međutim, nakon 13. st. kada je sve više rasla euharistijska pobožnost izvan mise, taj je obred postao prigodom za osobitu euharistijsku pobožnost. K tome, kad je bogoslužje Velikog četvrtka uzelo i neke znakove žalosti (npr. isključivanje zvona i orgulja)[3] vjernici su ovaj provizorni tabernakul (euharistija se nije više nosila u sakristiju nego na posebno mjesto u crkvi) je za vjernike postao “Isusov grob”, iako se, liturgijski gledano, još nije moglo govoriti o smrti Kristovoj.
Veliki četvrtak nakon reforme 1955.
Misa večere Gospodnje je konačno dobila svoje pravo mjesto – uvečer.[4] Prije podne u svojoj katedrali biskup slavi misu posvete ulja. Prijenos Svetotajstva nakon večernje mise je trebala biti manje svečan, a trebalo je i izbjegavati preveliko isticanje „Božjeg groba”.
Veliki četvrtak prema Misalu Pavla VI. 1970.
Kao i u redu od 1955., prije podne se u katedrali slavi misa posvete ulja, ali joj se pridaje još jedan novi značaj kojega u tradiciji uopće nema: svećenici (koji su u koncelebraciji s biskupom) obnavljaju svoja svećenička obećanja.[5] Napominjemo da je to jedina prijepodnevna misa u cijeloj biskupiji.
Uvečer se u svim župskim crkvama slavi misa Večere Gospodnje koja otvara Sveto trodnevlje. Podsjećamo da liturgičari stavljaju u pitanje uputnost ove raspodjele. Tu se nekako našlo srednje rješenje između dosadašnjeg brojanja (četvrtak, petak, subota) i klasičnog (i ispravnog) brojanja (petak, subota, nedjelja). Osobitost mise večere Gospodnje je (neobvezatni!) obred pranja nogu koji vrlo znakovito upućuje na Gospodnju zapovijed ljubavi.[6] Nakon mise slijedi prijenos Svetotajstva u kapelicu, odnosno na neko dolično mjesto, a glavni oltar se ogoli. Vjernici se pozivaju da ostanu još jedno vrijeme u molitvi i klanjanju, da se ne bi i na nas mogao odnositi Isusov prijekor upućen Petru: “Jednu uru nisi mogao probdjeti sa mnom?”.[7]
[1] Gelazijev sakramentar spominje samo prve tri. Misa završetka korizmenog posta uvedena je nešto kasnije.
[2] Međutim, znalo se događati da su biskupi imali blagoslov ulja i dan ranije, da bi oni ljudi koji bi došli sa župa po sveto ulje, mogli stići na vrijeme.
[3] Zvona nisu zvonila, pa su se upotrebljavale različite čegrtaljke i “klepetala”. Ovi drveni instrumenti vuku podrijetlo iz monaških običaja. Naime, kako su u počecima zvona bila rijetka i skupa, u mnogim ih samostanima i nije bilo, nego su za određivanje dnevnog reda redovnici upotrebljavali takva drveno pomagalo zvano “tabula”.
[4] Zahvaljujući tome što je 1953. godine strogi euharistijski post smanjen na tri sata prije pričesti (a prije toga se moralo postiti od ponoći do pričesti). Zbog toga je i bogoslužje Velikog petka moglo biti prebačeno u večernje sate.
[5] Zamisao je izvrsna: na „svećenički“ i „euharistijski“ dan okupljaju se svećenici oko svoga biskupa. No, s druge strane (zahvaljujući našim automobilima) to je nekako dan žurbe i jurnjave. Zamislimo kako je to bilo kad je npr. župnik iz Zemuna trebao doći u Đakovo…
[6] Prava je šteta da je obred pranja nogu neobvezatan. Trebalo bi ga svakako uzeti jer je to drevna tradicija, a drugo, znademo da znakovi koji puta jače govore od izgovorene riječi.
[7] Ponegdje to bude jedan sat klanjanja, drugdje do ponoći, a neki se osmjele da u molitvi probdiju cijelu noć. Međutim, u tako dugim bdijenjima valja biti razborit: kako će slijedećega dana moći raditi (i “funkcionirati” u vlastitoj obitelji) onaj koji je cijelu noć bdio?
Crkva na kamenu