Foto:Katolički tjednik
I tri desetljeća nakon što je “Oluja” velikosrpski san pretvorila u noćnu moru, Srbi – umalo ne rekoh hrvatski! – i dalje igraju važnu ulogu u državi koju uvjerljiva većina njih nije željela. Pomalo je to sad već, osim što je tragično, i bizarno.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Budući da su, kako je to u utorak potvrdio i lider Domovinskog pokreta Ivan Penava, pravi razgovori s HDZ-om počeli početkom tjedna, još je, dakako, prerano govoriti o epilogu. Mada, u stanovitoj mjeri postizborni rasplet navješćuje i (pomalo…) ironična ljubaznost Andreja Plenkovića koji je zamolio sve, veli, nervozniji SDP da shvati kako je izgubio te kako će HDZ o formiranju stabilne saborske većine razgovarati sa svima koji su na to spremni.
Tko je spreman – zna se!
Zna se, međutim, tko je – za HDZ! – spreman, a tko – nije. Baš, uostalom, kao što se bjelodano kako je DP ključ poslijeizborne enigme. A kako je Penava još u izbornoj noći, baš kao i u utorak na konferenciji za medije, ponovio kako mogu sa svima, osim sa SDSS-om i Možemo, nije teško kazati kako će sastavljane nove vlade biti iznimno zanimljiv proces, kada za pregovarački stol sjednu stranke koje zajedno imaju 75 ruku u Saboru te su, dakle, na pragu potrebite većine. Jasno, ni (relativnom) pobjedniku Možemo ne pada na pamet. Tako se, eto, opet sve vrti oko Srba. Što je gotovo uvijek dramatično, a nerijetko i – tragično.
Znaju to i Srbi, pa je, praktički još od kako su prebrojani glasački listići na djelu stanovita njihova ujdurma: Tako, primjerice, Dejan Jović za beogradsko Vreme upozorava (…) kako se trenutačno u hrvatskoj politici vodi računa o stvaranju sanitarnog kordona oko HDZ-a, umjesto da se on stvara oko Domovinskog pokreta, radikalne desnice. Zanimljivo, taj je zagrebački profesor zapravo citirao potpredsjednika stranke Pravo i Pravda Ivana Lovrinovića, koalicijskog partnera DP-a, koji je uz to, u osobnoj antihadezeovskoj euforiji, uskliknuo kako je sada (pravi) čas da se unutar oporbe koalira i s crnim vragom. Što je (opet) jedan stari citat Franje Tuđmana. No iz ratnog razdoblja.
Malo slobodnije tumačenje…
Malo potom, u HRT-ovoj emisiji Nedjeljom u 2 i 3, vjerojatno doživotni lider hrvatskih (…) Srba Milorad Pupovac, na vrlo sugestivno pitanje voditelja: „Bi li bilo pametno da Zlatko Hasanbegović bude u izvršnoj vlasi ukoliko HDZ i DP dogovore koaliciju?”, podsjetio je na 2016. kada se pokazalo kako je isključivost i nepopustljivost kao što je to tada, po njegovu sudu, bio slučaj kandidata za ministra kulture a to je bio Hasanbegović dovelo do toga da je pala Karamarkova vlada. Malo je, doduše, ovo slobodnije tumačenje kraha te hadezeovske vlade, no i Pupovac, baš kao i Jović (za srbijansko tržište) ne preže od nastojanja prepadati susjedstvo pa eto, valjda, sve do Bruxellesa kako Hrvatskoj prijeti crna desnica.
Uz to, Pupovac malo i docira tvrdnjom kako je Hasanbegović jedan od važnijih čimbenika u pregovorima koji nisu javni. Što makar one koji misle da je (više!) istekao rok uporabe tome čelniku SDSS-a navodi na zaključak kako je i sam svjestan da mu je fajrunt blizu.
Ne treba se, međutim, prerano radovati. Plenković je nakon sastanka sa zastupnicima nacionalnih manjina, poslao poruku Domovinskom pokretu da se nije spreman odreći suradnje sa SDSS-om. Čime je, u biti, potvrdio svoju staru tezu: s manjinama jučer, danas i sutra. Na što je pak u utorak Penava neizravno uzvratio kako što se tiče srpske nacionalne manjine želi mnogima otvoriti oči. U Gradskom vijeću i dalje su gospoda Đurić i Manojlović, članovi DP-a, pravoslavci Srbi te kako je njegova stranka na izbornu listu istaknula i pravoslavca Mišića te mu zahvalio na izuzetnom rezultatu.
Vaistinu Penavi Srbi ne smetaju
„Toliko o mržnji i crnim hordama ustaša kako nas neki pokušavaju opisati“, poentirao je te to još malo utvrdio podsjećanjem kako je kao gradonačelnik grada Vukovara bez problema otišao na misu u pravoslavnu crkvu. Nije mi to njegovo podsjećanje (baš) milo, jer dojma sam kako je sa Srbima sve krenulo naopako nakon što je Ivo Sanader ispalio (legendarno…): „Hristos se rodi!“ na Pupovčevu božićnom domjenku 6. siječnja 2004.
Kako bilo, Penavi, po vlastitu priznanju, Srbi vaistinu ne smetaju, nego (samo…) sad već desetljećima prvi među njima. Slijedom čega kao loša šala djeluje teza jednog zagrebačkog doktora opće prakse, hrvatskim proljećarima iz ’71. znanog i kao svjedoka (montirane) komunističke optužnice, po kojoj bi elegantno rješenje u mogućoj pat poziciji bilo da Pupovac kaže kako ne želi s DP-om i tako relaksira situaciju Plenkoviću i doma i u Bruxellesu.
Stari bekrija
Treba, međutim, imati u vidu da je Milorad (stari) bekrija sklon raznim ujdurmama, pa onda i očekivati kako će poslijeizborno vrijeme u Hrvata – a i Srba! – biti zanimljivije negoli izbori sami.
I tri desetljeća nakon što je Oluja velikosrpski san pretvorila u noćnu moru, Srbi – umalo ne rekoh hrvatski! – i dalje igraju važnu ulogu u državi koju uvjerljiva većina njih nije željela. Pomalo je to sad već, osim što je tragično, i bizarno.