Piše: Vlado Kolak
Gledajući Svjetsko prvenstvo u rukometu u Zagrebačkoj Areni, sjetih se svojih prvih koraka, svojih roditelja i svojih vjeroučitelja koji su mi usadili temelje vjere. Sjetih se svoje pokojne bake Mare, koja me dovela na guvno do vršaja pšenice, uzela najsitnije zrno i rekla mi:
“Sine, ako budeš imao vjere koliko je ovo gorušičino zrno, i brda ćeš premještati.”
Pogled sa zrna usmjerih na Kamešnicu, pa je upitah: “I Kamešnicu?” Ona potvrdno klimnu glavom. Ostadoh neko vrijeme gledajući tu veličanstvenu planinu, zadivljen njezinom ljepotom i moći. Strahopoštovanje me obuze jer kad s nje zagrmi sveti Ilija, tresao se cijeli Duvanjski kraj.
Snaga zajedništva i vjere
Pogledah oko sebe i vidjeh tisuće ljudi u Areni, osjetih snagu ljubavi hrvatskog naroda. Gledah sklopljene ruke svojih sestara kako mole Boga. U tom trenutku u Arenu utrčaše naši rukometaši, većina se prekriži i pogleda u nebo.
Prožele me Kristove riječi:
“Gdje su dvoje ljudi u moje ime, i ja sam s njima.”
Osjetih toplinu i snagu zajedništva cijele Hrvatske, onu istu kakvu smo imali devedesetih kad smo s krunicom išli u obranu Domovine!
Počeli smo odlično – poveli, ali nakon samo par minuta počesmo padati i ustajati. Sjetih se Sokratovih misli:
“Nije sramota pasti, sramota je ostati na podu.”
Ponovno se dižemo – dižu se naši momci i Arena! Prvi put izjednačismo. U transu nastavih gledati, ali ponovno padosmo, ovaj put na minus tri. Arena se ponovo diže i naši momci ne samo da izjednačiše, nego i povedoše! Već je polovica drugog poluvremena.
Čudo u Areni
Radost je kratko trajala – pet minuta prije kraja gubismo četiri razlike. Ponovno oko sebe vidjeh sklopljene ruke svojih sestara i poglede u nebo, i kod gledatelja i kod igrača.
Na naša vrata stade Pešić i zazida ih do vrha! Čudna snaga obuze dvoranu. Naši momci letješe dvoranom, lopta se lijepi uz njihove ruke. Trideset sekundi prije kraja, Mađari imaju loptu, ali nada ne napušta dvoranu.
Deset sekundi prije kraja lopta je u našim rukama. Pogled mi se zaledi na mađarskim vratima. Sijevnu desnica našeg Ivana i lopta je u mreži! Hrvatska u polufinalu, dvorana slavi Boga!
Dvoranom se ori Ninčević–Thompsonova pjesma:
“Ako ne znaš što je bilo…”
Bože, hvala Ti za ovo veliko čudo!