Piše: glavni urednik Vlado Kolak
Wolfgang Petritsch, bivši visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, nazvao je Daytonski (ne)sporazum luđačkom košuljom. Ipak, moramo biti svjesni da je taj „sporazum“ proizvod rata te da je unatoč brojnim manama uspio zaustaviti ratna stradanja i donijeti krhki mir u BiH.
Odgovor na srpsku agresiju
Sličnu analogiju možemo povući i sa Zakonom o Gradu Zagrebu. U vrijeme srpske agresije na Hrvatsku, taj zakon bio je najbolji mogući odgovor na izazove s kojima se suočavala mlada država. Hrvatska, tada još formalno u okviru jugoslavenskog ustava, bila je bez stabilnog institucionalnog oslonca. Predsjednik Franjo Tuđman, s bogatim političkim i vojnim iskustvom, bio je svjestan da mu jedinu sigurnost i snagu daje hrvatski narod. U vihoru povijesne Oluje koja je rušila granice i preoblikovala kartu Europe, znao je da se država ne može održati na samo jednom „sidru“.
Zato je donosio strateške odluke koje su trebale učvrstiti temelje neovisne Hrvatske. Jedna od ključnih bila je stvaranje Hrvatske vojske, a druga — ujedinjenje 14 zagrebačkih općina u jedinstvenu cjelinu. Time je stvoreno snažno financijsko i gospodarsko sidro koje je moglo poduprijeti izgradnju države.
Političke odluke u ratnim okolnostima
U ratnim vremenima mnoge političke odluke nisu doživljene i tumačene u svom pravom značenju. Kod brojnih mladih političara u općinskim i gradskim strukturama, ali i među građanima, takve odluke su izazivale nerazumijevanje i nezadovoljstvo. Veliku ulogu u donošenju tih odluka imao je i pritisak Koalicije narodnog sporazuma koja je inzistirala na sudjelovanju u vlasti.
Kao tadašnji predsjednik Općinske organizacije HDZ-a u Sesvetama i potpredsjednik Komiteta za izbor i imenovanje Skupštine Grada Zagreba — tijela koje je trebalo predložiti Mladena Vedriša za predsjednika Izvršnog vijeća (današnjeg gradonačelnika) — bio sam detaljno upoznat s političkom agendom stvaranja i obrane hrvatske države.
Ta se odluka o reorganizaciji Zagreba pokazala dalekovidnom i korisnom. Međutim, od 1991. do 2000. godine Zakon o Gradu Zagrebu je više puta tiho mijenjan. U svom izvornom obliku sadržavao je snažan sigurnosni mehanizam koji je u zakon ugradio sam predsjednik Tuđman: mogućnost predsjednika države da uskrati suglasnost na izbor vlasti u Gradu Zagrebu, ukoliko bi takva vlast mogla predstavljati prijetnju opstanku države.
Poznato je kako su „crveni i žuti vragovi“, predvođeni Milanom Bandićem, organizirali prosvjed Radija 101 upravo s ciljem rušenja legalno izabrane vlasti — namjeru koju je do kraja proveo aktualni gradonačelnik Tomašević. Tuđman je znao da je u postratnom razdoblju potreban zakonski okvir koji će stabilizirati zemlju — baš kao što je i Dayton, u njegovim očima, bio privremeni mehanizam za obranu i uspostavu mira.
Ovako više ne možemo!
Danas, nakon više od trideset godina, jasno je da su i Zakon o Gradu Zagrebu i Daytonski sporazum postali anakroni. U današnjim okolnostima, ti zakonski okviri doveli su Hrvate, kako u Zagrebu, tako i u Bosni i Hercegovini, u položaj iz kojeg narod s pravom uzvikuje: „Ovako više ne možemo!“
S druge strane, oni koji i dalje baštine ideologiju jugoslavenstva i “tekovine oslobođenja iz 1945.” i dalje politički dominiraju, bez obzira na volju većine u ključnim dijelovima Zagreba.
Djeca Jugoslavena vladaju Zagrebom
U gradskim političkim procesima danas svjedočimo poraznom paradoksu: stanovnike Sesveta, Dubrave, Novog Zagreba, Črnomerca i južne Trešnjevke, redovito preglasavaju „djeca Jugoslavena“ iz centra Zagreba i užih urbanih četvrti. Takva situacija ne odražava stvarnu demografsku, kulturnu i političku strukturu grada.
Rješenje leži u ozbiljnoj, petoj izmjeni Zakona o Gradu Zagrebu, koja bi konačno uredila metropolu u skladu sa suvremenim društvenim, političkim i demografskim okolnostima — kao što je to slučaj u drugim županijama Republike Hrvatske. Zagreb bi trebao biti podijeljen na četiri funkcionalne cjeline: Zagreb – Centar, Zagreb – Istok, Zagreb – Jug i Zagreb – Zapad. Takav ustroj omogućio bi ravnomjernu zastupljenost svih dijelova grada, pravedniju raspodjelu sredstava i decentraliziranu upravu koja bi bolje odgovarala na potrebe građana.
Vrijeme je da se Zagreb ponovno vrati svojim građanima. Vrijeme je da skinemo „luđačku košulju“ i ponovno prodišemo punim plućima.