Nakon okupacije Ernestinova i Laslova i dolaska nadomak Antunovca, te neuspjeha u prvom pokušaju osvajanja Paulinog Dvora, velikosrpski agresor 5. prosinca 1991. organizirao je opći napad na cjelokupnom osječkom bojištu. Uz velike žrtve branitelja, agresorske snage su ipak zaustavljene kod Nemetina i iz smjera Klise u pokušaju proboja na istočnom i jugoistočnom ulazu u Osijek.
Na južnoj strani obrane, odakle se napad donekle mogao očekivati, agresor je napao najvjerojatnije s dva oklopno-mehanizirana voda, a pješačkim postrojbama pridružile su i četničke jedinice Belih orlova. Te noći položaje u šumi Rosinjača branilo je samo 16 pripadnika 106. brigade koji, iako nisu dobili pomoć, u žestokim okršajima nisu ustuknuli već su svi izginuli. Zaustavivši nakratko napade velikim su junaštvom omogućili konsolidaciju obrane Osijeka. Nakon ovog vala napada predsjednik Franjo Tuđman 7. prosinca imenovao je Branimira Glavaša zapovjednikom obrane grada, a on se iskazao reorganiziranjem obrane.
Zbog neuspjeha u pokušajima osvajanja poluopkoljenog Osijeka, JNA i srpski pobunjenici 8. prosinca punih su pet i pol sati granatirali grad. Nakon što su napadi donekle jenjali, organizirano je izvlačenje herojski poginulih branitelja iz Rosinjače. Bila je to iznimno opasna akcija jer je teren bio ispresijecan kanalima i minskim poljima, a vrijeme maglovito, dok je šuma zbog srušenih stabala bila teško prohodna. Pripadnici specijalne postrojbe bojne Frankopan i domicilni branitelji ipak su izvukli sve poginule, osim Mihajla Pelegrina koji se vodi kao nestao. Tog kobnog 5. prosinca 1991. na cijelom osječkom bojištu poginulo je više od 50 hrvatskih branitelja. Uz to je u napadima teško oštećeno više od 15 tisuća stambenih objekata, što je dodatno motiviralo međunarodnu zajednicu da što prije prizna Hrvatsku kao samostalnu i nezavisnu državu.
D.K.