Na današnji dan 1967. godine u Zagrebu je rođen heroj Domovinskog rata Jadranko Cumbaj… Djetinjstvo i ranu mladost proveo je u Velikoj Gorici. Ondje je završio osnovnu i započeo srednjoškolsko obrazovanje…

Ipak, nakon dvije godine odlazi u Zagreb gdje završava srednju kovinotokarsku školu. Cijelo školovanje bio je odličan učenik, a paralelno se usavršavao u kompjutorskom programiranju, te je stekao zvanje programera – tehnologa. Bio je otvoren, komunikativan i svestran, a osobito je bio vezan sa sestrom Jadrankom koja se prisjeća svojeg odnosa sa starijim bratom: „Između nas nisu postojali nerazumijevanje i ljubomora, već bliskost i razumijevanje. On je bio moj superheroj i podrška, a danas je moj ponos. Smatram da su tu uvelike zaslužni naši roditelji koji su nam uvijek govorili da smo jedna krv te da si uvijek moramo biti dobri i međusobno se podržavati.“

Često je ocu pomagao u kovinotokarskoj radioni, a po završetku srednje škole upisao je Strojarski fakultet u Zagrebu. Uz to aktivno je igrao nogomet za lokalni NK „Vatrogasac“ u Kobiliću, naselju uz Veliku Goricu, a osim nogometa volio je i druge sportove, osobito klizanje i športski ribolov. Slobodno vrijeme često je provodio uz knjige koje je znao čitati po cijeli dan, a povremeno je svirao harmoniku. Posebna strast bio mu je lov, kao mladić postao je tajnik Lovačkog društva „Srna“ u Velikoj Gorici.

Njegovi kolege lovci rado ga se sjećaju, a prije par godina u Kušancu su sagradili spomen-čeku Jadranku u čast. Njegovu bogatu mladost prekinuo je Domovinski rat u kojem je ubrzo stekao nadimak „Pilot“. Na početku samog rata pridružio se Narodnoj zaštiti mjesne zajednice Stari Grad u Velikoj Gorici, a zatim je mobiliziran i pozvan je u vojarnu Selsku. Kao pripadnik 2. gardijske brigade „Gromovi“ odlazi na pokupsko bojište gdje se odmah ističe kao vrstan maljutkaš – lovac na tenkove. Prvi je u Domovinskom ratu, uz pomoć termovizijskog sustava, po noći uništio neprijateljski tenk M-84, pogodivši ga preko rijeke Kupe. Nakon Sarajevskog primirja, 1992. godine, odlazi na Južno bojište gdje nastavlja svoj niz u uništavanju neprijateljskih oklopa. Ovaj izvrstan maljutkaš takve uspjehe postizao je i zahvaljujući svojim suborcima među kojima možemo istaknuti Vladimira Rihtara Bradu, Mladena Vragovića Vrageca, Mladena Krkovića Krkija te Crnog i Zmiju. Uz obaveze na bojištu, tijekom rata držao je predavanja i obuku mladih vojnika po vojnim školskim centrima.

Do operacije „Oluja“ uništio je 29 neprijateljskih oklopnjaka.

„Vidio sam ga neposredno prije Oluje kad je došao do mene po neku protu-oklopnu opremu i stvari. Tada je rekao da bi volio da u operaciji pred nama zaokruži broj na 30 oklopa. Ja sam mu rekao da se čuva i da ne riskira nepotrebno jer, rekao sam, imaju četnici nažalost još dosta tenkova koji čekaju da ih uništimo. Nitko od nas nije tada znao kako će sve teći u operaciji. Rekao sam mu i da obavezno sa klina u uredu skine pancirku i da ju nosi. Nažalost nije ju imao kad ga je geler pogodio u leđa.“ Poginuo je prvog dana operacije „Oluja“, 4. kolovoza 1995., u Češkom Selu u borbama za oslobođenje Petrinje. Iza sebe ostavio je suprugu i sina te roditelje i sestru koja je s mnogo boli prisjetila bratove smrti: „Trenutak kada smo saznali o njegovoj pogibiji propao je svijet, sve se srušilo. Još uvijek u glavi mi odzvanja krik majke i oca, bol, tuga, jauk i tjeskoba.“ Za doprinos u Domovinskom ratu Jadranko Cumbaj Pilot nagrađen je, između ostaloga, priznanjem „Andrija Andabak“ te Redom kneza Domagoja s ogrlicom.

M.M.