Prije 26 godina, dok je crkvom odjekivalo radosni „aleluja“, ugledao je Marinko svjetlo ovog svijeta 29. travnja. Dva dana kasnije, točnije 1. svibnja, njegovi su ga donijeli na krštenje, dakle na početku Marijina mjeseca. I kad sam ih pitao kakvo ste odabrali ime djetetu, rekli su mi: Marinko. Divno, nek bude Marin, a ja sam mu dodao Petar. Marin Petar, čvrst i postojan. To ime sam preobrazio u jedno, u Petrinko. Tako sam te zvao od malena. I izgovarajući prije svih obreda „Marinko Petre, ja te obilježavam znakom križa da budeš radost našoj župskoj zajednici i šire, našem narodu“, a obratio sam se i Tvojim najbližima: „vi ćete ga označiti istim znakom Krista Spasitelja i to nek vam bude upozorenje da ste prihvatili obvezu da ga odgojite, da raste u milosti Božjoj da se očuva od zaraze grijeha“.
A čim je prvi puta došao na vjeronauk zajedno sa svojim vršnjacima rekao sam:
„Petrinko, ovdje ćemo sada učiti zašto živimo, ovdje ćemo sada učiti najveće zapovjedi Božje“, i neposredno pred krizmu, nije to tako davno bilo, učili smo da treba u životu ostvariti prve najveće dvije Božje zapovijedi: „Ljubi gospodina Boga, a bližnjega svoga kao samog sebe“. I neki dan kad smo razgovarali pred kapijom upravo sam Ti to, Petrinko, rekao. Nije hrabrost u mržnji i srdžbi, nego u svjesnom prihvaćanju rizika, nije hrabrost ni korist ni svome narodu ni bilo kojem drugom narodu mržnja i srdžba, nego ljubav. Rodio si se u jeku uskrsnog „Aleluja“, kršten u Marijinom mjesecu, a dao sam Ti ime Petar-Stijena, da budeš postojan, pošten, jednostavan, skroman i iskren. I da ne ponavljam otrcanu frazu kakvim se raspolo-ženjem opraštam od tebe.
Nit tvoga života pretrgnuta je nasilno samo dan iza godišnjice tvoga krštenja. I nama se svima čini kako je to prerano i kako je ugasnuo jedan mladi život koji je obećavao bogate plodove, koji je obećavao dobro, koji je sanjao o sreći i radosti svojoj i svakog drugog čovjeka bilo kojeg imena i bilo koje boje ili rase. Neumitna smrt prekinula je tvoje sanje, tvoje želje, tvoja htijenja. Nama se svima čini kako je to nepravda, kako je to užasno. Pa, o tome ne želim raspravljati, nego samo želim istaknuti ovdje, dok se opraštamo od tebe, opraštamo se i od tvojih kolega koji su također kratko živjeli i prinijeli svoju krv da bi kao nevini jaganjci Krista Jaganjca dali kao žrtvu pomirnicu.
Ako je tako, onda, Petrinko, nisi uzalud živio i ovo malo godina, kao ni tvoji kolege. Ako će vaša žrtva biti osnovica za miran, skladan, lijep život ljubavi i prijateljstva, nisi uzalud ovako kratko živio, nisi uzalud ni umro! A ja se nadam, i ono što sam Ti neki dan ponovio da si nosio u srcu (plače…) kao i ono od malena što sam te učio da budeš vjeran svomu Bogu u kojem god zvanju živio i služio, da budeš vjeran Kristovim načelima i da će Ti on sigurno, ako ustraješ, reći i tebe pozvati zajedno s tvojim kolegama: „Dođite, blagoslovljeni Oca mojega. Dođi, Petrinko i Ti s božanskim Jaganjcem, uđi u vječno uskrsnuće. Amen.“
A sada se oprostimo od našeg Marinka, moga Petrinka, uskrsnom pjesmom koja rječitije od svih naših riječi govori o smislu života. „Isus usta slavni, – A nesta mrak tamni, – Teška žalost minu – Dan veselja sinu. – Aleluja! Aleluja! Aleluja! Ale, Ale, Aleluja“.
Neka mu bude laka ova naša zemlja!
Govor vlč. Ivana Burika na sprovodu 4. V. 1991. godine.