“Temeljnu tvrdnju teološke antropologije, da je čovjek slika Božja i da je tijekom svoga postojanja u neprestanom odnosu prema svome Stvoritelju, osim dogmatskim i svetopisamskim postavkama, moguće je izreći i poetskom riječi. Rimski triptih odraz je takve sinteze, a potpisao ga je Ivan Pavao II., filozof, teolog i zaljubljenik u riječ koja za njega postaje otajstvo. U njegovu se pjesništvu otkriva ljubav prema riječi usađena u rodnoj Poljskoj za vrijeme mladosti i studija na Jageionskom sveučilištu, potom se obogaćuje filozofskim i teološkim spoznajama, a svoju puninu nalazi u susretu stvorenoga i Stvoritelja.”
(Iz Uvoda prikaza Zbirke pjesama Ivana Pavla Drugoga, Rimski triptih; “U Rimskom triptihu”, autorice Tanje Popec – https://hrcak.srce.hr/file/180942; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 29. 5. 2019.)
Svetac u čijem smo srcu mi Hrvati imali posebno mjesto, Ivan Pavao Drugi, vodio je našu Katoličku crkvu 26 godina, 5 mjeseci i 17 dana i za to vrijeme postao nespornom moralnom vertikalom svijeta. Papa putnik, filozof, teolog, svećenik, apostol i propovjednik vjere, vjerni Kristov sljedbenik, čovjekoljubac, neumorni borac za istinu, pravdu i jednakost svih ljudi, ekumenist, pomiritelj nacija i religija, pored enciklika, apostolskih pisama, pobudnica, konstitucija, motu proprija i knjiga što ih je napisao, ostavio nam je u naslijeđe i svoju poeziju – meditacije pretočene u čarobne stihove koji veličaju Tvorca, i Njegovo djelo: Čovjeka i Prirodu.
Duboka su to meditacijska promišljanja koja nadahnjuju, oplemenjuju i potiču traganje za odgovorima što ih tako pomno krije tajna našega ljudskog bitka i svijeta koji nas okružuje…
“POTOK
Čuđenje
Obronak šumski silazi
u ritmu bujica gorskih
a taj mi ritam objavljuje Tebe,
Predvječna riječi.
Kako je predivna šutnja Tvoja
u svemu, čime se odasvud javlja
stvoreni svijet…
što zajedno s obronkom šumskim
silazi u dolinu svakom njegovom padinom…
sve što sobom nosi
srebrna kaskada bujice,
koji se u ritmu s gore obrušava
nošen svojom vlastitom maticom…
- nošen kamo?
Što mi pripovijedaš, potoče gorski?
na kojemu mjestu sa mnom sresti se imaš?
sa mnom koji također prolazim –
slično kao i ti…
Zar slično kao ti?
(Dopusti mi ovdje zastati –
dopusti mi na pragu se zadržati
ovo je jedno od najčistijih čuđenja.)
Bujica se ne čudi dok se nadolje ruši
i šume šuteći silaze u ritmu bujice
- ali, čovjek se čudi!
Prag koji svijet u njemu prekoračuje,
prag je čuđenja.
(Nekoć je upravo tom čuđenju ime ‘Adam’ dano.)
Bio je osamljen s tim svojim čuđenjem
posred bića, koja se nisu čudila
- bilo im je dosta da postoje i da protječu.
Čovjek je prolazio zajedno s njima
na valu čuđenja.
Čudeći se, stalno je izranjao
iz toga vala koji ga je uzdizao,
kao da govori svemu naokolo:
‘zaustavi se! – pristan u meni imaš’
‘u meni je mjesto susreta
s Predvječnom Riječju’ –
‘zaustavi se, ovo prolaženje ima smisao’
‘ima smisao…ima smisao…ima smisao!’
- Izvor
Obronak šumski silazi
u ritmu potoka gorskih…
Želiš li pronaći izvor,
moraš ići uzgor, protiv struje.
Probijaj se, traži, ne odstupaj;
znaš, da on mora tu negdje biti –
Gdje si izvore?…Gdje si izvore?!
Tišina…
Potoče šumski, potoče
otkrij mi tajnu
svoga početka!
(Tišina – zašto šutiš?
Kako si brižljivo skrio tajnu svoga početka!)
Dopusti mi usne uroniti
u vodu s izvora
oćutjeti svježinu,
svježinu životvornu.”
(Ivan Pavao Drugi, RIMSKI TRIPTIH – meditacije, Glas Koncila, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 2003.; str. 11-13.)
Zlatko Pinter