Vrijeme došašća ili adventa je vrijeme iščekivanja Spasitelja. Sveto je to, pobožno i posebno liturgijsko vrijeme kada se na poseban način želimo pripremiti za blagdan pun ljubavi – Božić. Ovo vrijeme adventa često krivo tumačimo, pa već početak adventa počinje s izvanjskim slavljenjem, kao da Božić puno ranije započinje. No, što je to advent ili došašće? Možda bi bilo dobro da promislimo, kao vjernici, da je advent posebno vrijeme i vrijeme pripreme za Božić.
Što mi kao vjernici trebamo sebi na poseban način posvijestiti u adventu? Imamo možda desetak posebnosti o došašću koje bi morali znati ili bi ih barem morali znati protumačiti onima koji nisu vjernici, pa da bi ono izvanjsko moglo dobiti onu svoju dubinu. Prvo nam je zasigurno pitanje koji je smisao došašća. Evo što nam kažu opća načela o liturgijskoj godini i o kalendaru.
Vrijeme došašća je dvojako. Vrijeme priprave na svečanosti Božića u kojima se slavi prvi dolazak Sina Božjeg ljudima, a ujedno i vrijeme u kojem se preko ovoga spominjanja misli upravljaju na iščekivanje drugog Kristova dolaska na svršetku vremena. Sama riječ advent dolazi od latinske riječi “Adventus” što znači dolazak. Kao što mu ime govori advent je prvi dio crkvene godine i njime započinje crkvena godina u kojem se iščekuje dolazak Isusa Krista u naš svijet. Stari hrvatski naziv za advent glasi došašće. Riječ je zabilježena još u 15. stoljeću. Dakle, sa izraelskim narodom čekamo Mesiju, sa Marijom trudnicom čekamo rođenje Spasitelja.
Tako došašće dijelimo na dva razdoblja. Od prve nedjelje došašća do 16. prosinca. U tom razdoblju naglasak je na eshatološkom vidu iščekivanja drugog Kristova dolaska. Znamo da nas i sama liturgijska čitanja u ovom vremenu prisjećaju i potiču na razmišljanje o iščekivanju drugog Kristova dolaska. Nalazimo se u vremenu Paruzije. Od 17. do 24. prosinca naglasak je na pripravi za svetkovinu Božića. Jedno i drugo vrijeme došašća, odnosno i prvi i drugi dio došašća, predstavlja nam razdoblje odanog i radosnog iščekivanja.
Uz adventski vijenac i četiri svijeće, koje se pale svaku nedjelju, ono što najviše simbolizira advent, kao vremena iščekivanja i budnosti, pripravnosti za dolazak Božića za dolazak Mesije, jesu zornice ili kako to u drugim državama i zemljama se običava nazivati “rorate”. To su pučke, omiljene rane mise. Svoj početak imaju još u srednjem vijeku. One simboliziraju budnost kršćana u vremenu priprave za Božić, ali i na Isusov konačni dolazak na kraju vremena.
Na zornicama se pjevaju prekrasne hrvatske adventske pjesme, koje često imaju marijansko obilježje. Pjesme izražavaju radost zbog skore proslave Kristova rođenja i potiču na pripravu za ovu veliku svetkovinu. U njima na osobit način dolazi do izražaja štovanje i pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. Zornicom se naziva i božićna misa u ranu zoru.
Izvadak iz HKR-ove emisije Snaga križa koju je pripremio Željko Lovrić župnik iz zagrebačke župe Sv. Leopolda Mandića Lubljanica – Voltino. Emisiju u cijelosti poslušajte ovdje. Emisija se može poslušati OVDJE.
Velečasni Željko Lovrić rođen je u Varaždinu, a za svećenika zaređen 2001. Službovao je kao đakon u zagrebačkoj katedrali i u župi sv. Petar u Vlaškoj u Zagrebu. Kapelansku službu obavljao je u župi Svih Svetih u Sesvetama te župi sv. Petar u Zagrebu. Kao upravitelj župe 2005. preuzima službu u Zajezdi, nakon tri godine u Zagrebu u Miramarskoj – župa sv. Terezije od Djeteta Isusa, a od 2013. vrši službu upravitelja župe u Zagrebu Ljubljanica-Voltino, župa sv. Leopolda Mandića.
L.K.