Koliko god klišej što ga je HTV i sinoć primijenila u predstavljanju predsjedničkih kandidata bio apsurdan, stupidan i diletantski, javnost je ipak imala prigodu vidjeti kako se tko od njih snalazi (u zadatom okviru omeđenom stereotipnim pitanjima i vremenom koje su imali na raspolaganju za odgovore)…
Po jednoj od poznatih definicija, inteligencija podrazumijeva mogućnost snalaženja u novim i nepredviđenim okolnostima.
Ovdje, naravno, nije bilo ničega novoga niti nepredvidljivog, ali ne može se zanemariti činjenica da je široko gledateljstvo ipak moglo vidjeti kako se u zadanim okolnostima snalaze oni koji pretendiraju na mjesto predsjednika države.
Najkraće rečeno, aktualna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, Miroslav Škoro i Anto Đapić i u takvim su okolnostima uspjeli koliko-toliko zaokružiti neki svoj stav i program i prezentirati ga javnosti u temeljnim crtama. I to pristojno i dostojanstveno, odolijevajući agresiji anarhista i radikalnih ljevičara koji su opet pokazali svoje pravo lice.
Zoran Milanović je očito bio zbunjen, jer čovjek se slabo snalazi u civiliziranoj komunikaciji. Njemu treba fajt, ulični obračun, svađa, kafanska atmosfera i u takvom miljeu najbolje funkcionira. Ili da mu se dopusti monolog. Vidno nervozan, na momente i konsterniran, podsjećao je na uhićenika koji očekuje kako će ga svaki čas izvesti pred porotu.
Mislav Kolakušić nastavio je sa svojim dociranjem s visine i bahato, poput nekog alfa mužjaka koji sve zna i sve može, što je na trenutke bilo groteskno, ali ne i neobično, s obzirom na sve što smo od njega posljednjih godina slušali.
Dejan Kovač je bio (blago rečeno) zbunjen i čini se da mu Đapićevi savjeti prije početka emisije nisu pomogli. Čovjek ne zna ni što zastupa, donekle zna što neće – ali ne i što hoće. Trema, naravno, nije izgovor, jer onaj tko se plaši kamere i susreta s javnošću nema što tražiti u politici, a pogotovu u predsjedničkoj utrci.
Gospodin Nedjeljko Babić predstavio se kao čudotvorac koji ima rješenje za sve, u čemu mu može parirati jedino Mislav Kolakušić. Jeftina demagogija, još jeftiniji populizam. Točka.
Pernar je naravno, u svome anarhističkom stilu lutao bespućima svoje iščašene mašte i u bunilu nastojao radikalnom retorikom nadomjestiti i prikriti to bauljanje koje ne vodi nikuda. Bilo je poprilično tragikomično kad je pozvao sve glasače koji su na prošlim predsjedničkim izborima dali glas Viliboru Sinčiću (jer očito priželjkuje takav postotak), ali to mu je u odnosu na sve drugo najmanji gaf. Sve srušiti – a onda ćemo već nešto smisliti, to je otprilike koncepcija na koju mogu nasjesti samo oni koji ne vide dalje od vlastitog nosa.
Dalija Orešković je još jednom dokazala kako je jedina njezina opsesija aktualna predsjednica prema kojoj je teško obuzdavala otvorenu mržnju (sijevala joj je iz očiju), a njezina svjetonazorska lutanja – od “vjernice” do radikalnih neoliberalnih stavova – bila su vrlo zabavna i još jednom dokazala da gospođa nema nikakvu koncepciju, osim što se kao pijana plota drži tobožnje “borbe protiv korupcije”. To što je prije debate (u holu izvan studija) pružila ruku Kolindi Grabar-Kitarović bila je čista gluma i poza za javnost. Pokondirena tikva – iznutra prazna.
“Šećer za kraj” (rekli bi neki). Predsjednička kandidatkinja Radničke fronte, Katarina Pejović, velika obožavateljica mega-zločinca i pedofila Josipa Broza Tita, samo što nije grizla oko sebe. Baš onako kako priliči boljševicima koji bi pobili “u ime naroda” i njegove “svijetle budućnosti” sve što im stoji na putu. Već viđeno, rekli bismo, i to može čuditi samo neupućene. Ona bi Hrvatsku uredila tako što bi je ukinula – to je u najkraćim crtama njezin program.
Sve u svemu, ovoga puta su “desničari” i “konzervativci” održali lekciju iz pristojne komunikacije predstavnicima anarhista, kvaziliberala i ratnički raspoloženih neokomunista koji se kriju iza radnika i borbe za njihova prava.
Debate, dakle, ipak služe nečemu.
Autor / Zlatko Pinter