Svi smo tijekom svete mise barem jednom zapazili zbunjenost čitača, skupljača milostinje ili drugih vjernika u trenutku kad se tijekom euharistijskog slavlja trebalo pokloniti oltaru ili svetohraništu…
U velikom broju slučajeva vjernici jednostavno odlučuju činiti ono što vide da drugi čine, ali možda bez pravog razumijevanja zašto to čine.
Župnik Župe sv. Josipa Radnika u Zagrebu, vlč. Tomislav Šagud, u svojem je nizu “O tumačenju pojedinih dijelova svete mise”, objasnio ispravno ponašanje i pozadinu poklonstva tijekom mise:
“Svetohranište nema neko liturgijsko značenje. Ono je nastalo s vremenom, iz praktične potrebe, jer je trebalo na dostojno mjesto spremiti posvećeni kruh koji se poslije nosio bolesnicima. Tijekom povijesti, kako su ljudi sve manje pristupali pričesti, pobožnost euharistijskog klanjanja počinje dobivati veću važnost od euharistijskog pričešćivanja, pa tako i svetohranište zauzima važnije mjesto u arhitekturi crkve.
No, kada započne misno slavlje, Krist je na oltaru i oltar je središte naše pozornosti. Stoga su svi nakloni za vrijeme mise rade isključivo prema oltaru a ne svetohraništu. Ovdje često čitači griješe. Neki se bune da tijekom mise svećenik okreće leđa Isusu. To nije istina, jer Krist je na oltaru.
Ipak, trebamo se pokloniti Kristu u svetohraništu prije mise, prilikom ulaska u crkvu, jer je on doista prisutan u preostalim hostijama, ali ta prisutnost nema svoju ulogu u liturgiji niti važnost u tumačenju i doživljavanju svete mise.”