Iako formalno dopuštena, legalna i zakonita, hrvatska je himna “Lijepa naša” u komunističkoj Jugoslaviji bila potisnuta do te mjere da su ljudi zbog njezina pjevanja ili spominjanja osuđivani i zatvarani…
U SFRJ je izbio veliki skandal, kad je 3. studenoga 1970. godine prije stolnoteniskog susreta između Jugoslavije i Japana, u Zagrebu, intonirana umjesto jugoslavenske himne “Hej Slaveni”, hrvatska himna “Lijepa naša Domovino“. Taj je događaj završio kao senzacija i u svjetskim medijima, zahvaljujući srpskoj propagandi, a s mjesta predsjednika Organizacijskog odbora priredbe odmah je smijenjen Srećko Bijelić, tada prvi čovjek zagrebačke Partije. On se kasnije morao javno ispričati kako je došlo do “omaške tehničke naravi”.
No, tu nije bio kraj aferama vezano za “Lijepu našu”. Na otočiću Jaz kod Rogoznice (u južnom dijelu današnje Šibensko-kninske županije), uskoro je i sam Josip Broz Tito čuo zvuke najljepše himne na svijetu, na jednoj svečanosti koja je organizirana njemu u čast. Sa suradnicima koji su po automatizmu ustali trenutak prije nego su odjeknuli prvi taktovi, ustao je i on i to kasnije opravdao riječima: “Iznenadili su me, svi se dižu pa sam se i ja morao”.
U Beogradu su za sve optužili “nacionalistu” Miroslava Krležu.
Dana 6. rujna 1971. godine, Tito je još jednom čuo himnu svih Hrvata u zagrebačkoj zračnoj luci na odlasku iz glavnog hrvatskog grada poslije sastanka sa suradnicima iz CK SKH.
Tek 1974. godine, pjesma koja je do tada tretirana kao “najgori oblik nacionalizma” iako govori jedino o uzvišenoj i čistoj ljubavi prema hrvatskoj zemlji i narodu, “Lijepa naša Domovino”, autora Antuna Mihanovića, službeno je priznata kao naša himna.
Video: https://www.youtube.com/watch?v=-pjfZnu4Dd8