Nakon koronavirusa, Zagreb je pogodio i potres. (Što će nas još nakon toga zadesiti?) Mnoge obiteljske kuće, ali i državne institucije pretrpjele su znatna oštećenja. Jedna djevojčica je nažalost umrla, a ima i ozlijeđenih. Na pomoć, kažu, mogu računati tek oni čiji su objekti oštećeni najmanje 60 posto. Dobit će – 5 posto, tek toliko da mogu popraviti vrata ili poneki prozor… Nu, dok se u centru grada situacija koliko-toliko popravlja, u epicentru potresa, u selima, desetak kilometara od glavnoga grada ljudi su očajni, jer ih zasad malo tko pita-kako im je?…
Međutim, hrvatska Vlada i druge institucije otvorile su žiro- račune i traže od građana pomoć. I građani, kao i obično, pomažu.
Ali, ako se ne varamo, Hrvatska je još uvijek članica Europske unije (EU). Neke države su već uskočile i pomažu sa šatorima i vrećama za spavanje! To su puno bolje mogle učiniti članice NATO saveza.
Hvala im, ali zar nije logično da Europska unija (sve članice) pod hitno sanira nastalu štetu i tako na djelu pokaže koliko im je stalo do brige i zajedništva?
Zašto se opet moramo podcjenjivati i moljakati za pomoć?
U vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata razoreni su, zapaljeni, opljačkani mnogi gradovi i sela, od Vukovara do Dubrovnika. Hrvatska je među ostalim, ako se sjećate, najveći broj objekata sama izgradila ili popravila. Čak se išlo tako daleko da smo i kuće u kojima su živjeli srpski okupatori hrvatskim novcem obnovili, a oni Srbi koji su bili na drugoj strani, koji su se borili protiv Hrvatske, sudskim putem primaju i određene naknade.
U vrijeme obrambenog Domovinskog rata malo je tko, gotovo nitko, živio u šatoru, a u vrlo kratkom vremenu imali smo na stotine tisuća izbjeglih i prognanih.
Sada traže da se ljudi odreknu i dijela svojih plaća. U NK Dinamu izbila je pobuna, jer igrači ne žele ni čuti da im se od milijuna koje dobivaju uzme i lipa. Ako se već nekome želi nešto uzeti onda neka se uzme od onih koji mjesečno primaju deset i više tisuća kuna, ili bolje rečeno neka se otpuste svi uhljebi, od općina, županija, državnih tvrtki i institucija. Zbog čega, primjerice, svaka općina ili županija mora imati gradonačelnika ili župana i uz njih još dva ili tri dopredsjednika i čitavo brdo raznih pročelnika, dok o raznim menagerima da i ne govorimo? Većina nisu ništa drugo nego „žderači proračuna“.
U Srbiji su, da umreš od smijeha, i zatvorenici odlučili pomoći, pa su se odrekli jednog (suhog) obroka!
Relativno mnogi su se obogatili u vrijeme rata. Ovo je sada još bolje vrijeme za njih, tim prije jer su se naučili otuđivati „sve po zakonu“ kad se ginulo za Domovinu. Tada nitko (osim Sanadera) nije odgovarao za ratno profiterstvo, a danas će još manje, jer su u tom pogledu prošli odlične škole.
Ako hrvatska država u suradnji s članicama Europske unije nije u mogućnosti sanirati nastalu štetu od nedavnog potresa onda što nas tek čeka kad prođe koronavirus?
Bojimo se da nam jedino dragi Bog može pomoći (ako mu se nismo previše zamjerili).
I još nešto: pod hitno se mora donijeti zakon da se do daljnjega obustave sve investicije koje nemaju veze s proizvodnjom ili pak zdravstvenim djelatnostima.
Novi, veliki Dinamov stadion neka grade njegovi nogometaši i treneri, a mi ćemo opremati bolnice i druge slične ustanove.
Vrijeme je da nekima pamet napokon udari u glavu!