Hrvatska ne može dovoljno zahvaliti zdravstvenim radnicima što su dobrobit svojih pacijenata stavili ispred svojih interesa, što svaki dan odlaze na posao, ne znajući hoće li se ili neće vratiti kući, svojim najmilijima, a poglavito djeci…
Stoga kad se govori o zahvalama ovim ljudima nije im dovoljno samo pljeskati ili pjevati s balkona, za njih se treba i mora učiniti puno više.
Kao prvo, treba se upitati: tko vodi skrb o njihovoj djeci kad se oni toliko žrtvuju za druge? Škole i vrtići ne rade. Ne mogu djecu voditi sa sobom na posao. Nemaju svi riješeno ovo pitanje, ili imaju?
Preporučujemo Vladi, ali i svima drugima kojih se to tiče da se, ako nikako drugačije, a ono financijski pomogne svim tim dobrim ljudima, a poglavito medicinskim sestrama i drugim zdravstvenim djelatnicima, uključujući i sanitetsko osoblje.
Više se nikada ne smije dogoditi, kao što je to bilo krajem prošle godine, da su zdravstveni djelatnici svoje „plaće“ morali tražiti na zagrebačkom Trgu bana Jelačića ili Markovu trgu.
Pored toga, sad se pokazalo i da nemamo dovoljan broj zdravstvenih radnika, jer je dobar dio zbog marginaliziranja i slabih plaća otišao na rad u inozemstvo.
Ne, to se više ne smije događati, tim prije jer su baš ti ljudi bili i junaci u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata.
A mi, kakvi jesmo, brzo smo zaboravili i zasluge branitelja i stradalnika, ali i ljude koji su i tada spašavali.
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)