Željka Jurić imala je šest godina kada je 19. studenog 1991. godine u koloni napuštala razrušeni Vukovar, ta je slika obišla cijeli svijet koji je još uvijek bio okrutan prema stradanju Hrvata… Njeno uplakano lice i pričao o djevojčici u plavom kaputiću, postalo je simbolom vukovarske kalvarije…
-Mala Anja se sjeća sunčanog neba, zvuka traktora i kolone- kao i novog ruksaka s kupljenim knjigama.To se pak ne može reći za 402 njenih vršnjaka iz tog vremena. Oni nisu završili školu…
Njeno ime ovih se dana počelo pojavljivati na društvenim mrežama nakon što je u petak u Hrvatskom saboru zastupnica SDSS-a Anja Šimpraga progovorila o njenim iskustvima iz kolone nakon vojno-redarstvene operacije Oluja.
Nakon brojnih reakcijama u medijima i na društvenim mrežama u kojima se spominje njeno ime, Željka Jurić Mitrović, koja s obitelji živi u mjestu Berak, udaljenom 15 km od Vukovara, odlučila napisati pismo i opisati svoju kolonu:
“A sada iz mene progovara tuga, i kao djevojčice u plavom kaputiću i kao svjedoka toga vremena. U zadnjih par dana čitam po portalima i društvenim mrežama o djevojčici u plavom kaputiću…
Naišla sam na naslov „DJEVOJČICA IZ KOLONE KOJA NIJE U SABORU“ Taj naslov me jako pogodio, a sigurna sam da će se mnogi upitati ZAŠTO? Odgovor je jednostavan. Umorna sam od toga da me se spominje kako kome odgovara.
Ne zanimaju me politička prepucavanja, niti me politika ikada zanimala. Ja, kao djevojčica u plavom kaputiću ovim pismom ne želim nikoga povrijediti niti mu učiniti nažao. Ali pokušajte i mene shvatiti, razumjeti, umorna sam od toga. Teško je nositi to breme.
I zato ,sada ja imam potrebu opisati SVOJU kolonu…
U petak je cjelokupna hrvatska javnost, iz Hrvatskoga sabora, imala priliku čuti priču o djevojčici iz kolone, ali ne one kolone u kojoj su djeca, majke, starci išli u nepoznato s velikim strahom i suzama u očima. Nismo imali priliku čuli priču iz kolone gdje su djeca napuštala svoj grad na obali Dunava po ruševinama, zaobilazeći leševe ubijenih branitelja i nedužnih ljudi.
-Hrvatska braniteljica Danka Dražina, Anji Šimpragi: UMUKNI, ANJA!!!Stotine mojih susjeda, prijatelja i rođaka napuštali su tada svoj dom jer su Anjini sunarodnjaci sijali smrt na njihovom pragu u njihovoj Škabrnji…
Nismo imali priliku čuti priču iz kolone oko koje su pijani četnici slavili pobjedu i pjevali BIT ĆE MESA KLAT ĆEMO HRVATE, nismo čuli priču iz kolone gdje je pred dječjim očima, rafalom ugašen jedan mladi život. Nismo čuli priče djece koja su napustila svoj voljeni grad koji je bio sravnjen sa zemljom. A čuli smo, gledali smo, bili smo svjedoci toga vremena… i nikada nismo imali priliku svoju priču reći s toga mjesta…
Taj grad, ta kolona, ta uplakana lica imaju svoje ime: VUKOVAR.
Nitko nije čuo priče djece koja su morala otići u nepoznato, koja su živjela u drvenim kućicama i prognaničkim naseljima i koja su noćima sjedila na prozorima čekajući svoje očeve da se vrate iz srbijanskih logora.
Da li je iz hrvatske Sabornice do javnosti dopro vapaj majki koje godinama traže kosti svojih sinova, da ih pokopaju dostojanstveno i da im zapale svijeću. Ili je to nevažno, a one to nisu zaslužile?! Ne dirajte po ranama Vukovara i Vukovaraca.”
M.M.