U Turanj, južno predgrađe grada Karlovca, u kolovozu 1994. godine stigao je veliki broj muslimanskih izbjeglica koji su napustili Zapadnu Bosnu i sigurnost pokušali naći u Hrvatskoj, a potom i dalje u zapadnoj Europi…
Naime u Cazinskoj krajini vlast je u rujnu 1993. uspostavio Fikret Abdić, bosanskohercegovački poduzetnik i političar osnovavši Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna. Odmah po proglašenju Autonomne pokrajine, Abdić je ušao u sukob s Armijom BiH te sklopio savezništvo sa Srbima. Veliku Kladušu, središte AP Zapadna Bosna, zauzeo je 21. kolovoza 1994. 5. korpus Armije BiH, a već dan ranije u bijegu se našlo nekoliko tisuća ljudi koji su 20. kolovoza 1994., izbjegli na okupirani teritorij Republike Hrvatske.
Izbjeglice su se između ostalih mjesta zaustavile i na prometnici od Tušilovića do Turnja, stvorivši kolonu od 15-ak kilometara. Iako ih je UNPROFOR pustio da prođu prema neokupiranim krajevima Hrvatske, pripadnici MUP-a RH uspjeli su zaustaviti izbjeglički konvoj. Na Turnju su izbjeglice ušle u porušene kuće, školu i mjesnu ambulantu. Oni koji su ostali bez krova nad glavom improvizirali su uz cestu zaklone, gdje su sklonili djecu i žene od kiše. Pomoć izbjeglicama s hrvatske strane bazirao se na humanitarnim osnovama, a ulazak u neokupirani teritorij Republike Hrvatske bio im je moguć samo do karlovačke bolnice u hitnim slučajevima, a nakon obrade bili bi vraćani nazad.
Među brojnim civilima bilo je i mnogo pripadnika neprijateljske vojske te su se pripadnici Hrvatske vojske i policije našli u krajnje nepovoljnoj situaciji. Iz tog je razloga, na dan novog izbjegličkog vala, 25. kolovoza, Načelnika Sektora specijalne policije Željko Sačić donio Zapovijed kojom je u Karlovac uputio Specijalne jedinice policije te ATJ Lučko kao pojačanje domicilnim postrojbama, u prvom redu 110. brigadi Hrvatske vojske.
Hrvatske snage u akciji kodnog naziva „Tuka“ obranile su Karlovac. Opasnost je trajala sve do konca 1994. godine kada je na Turnju ostalo manje od 1000 izbjeglica koje se nisu vratile u Bosnu ili uspjele probiti do trećih zemalja, uglavnom Austrije i Njemačke.
