Na današnji dan, 2. rujna 1991. godine, započeo je opći napad JNA i pobunjenih Srba na Petrinju…
Nakon što su srpski pobunjenici napali policijsku stanicu u centru grada, zapovjednik petrinjskog garnizona JNA potpukovnik Slobodan Tarbuk organizirao je tiskovnu konferenciju za medije u vojarni Vasilj Gaćeša. Na njoj je prisutne novinare pokušao uvjeriti kako je na vojarnu izvršen minobacački napad od strane hrvatskih snaga te mu je taj fiktivni napad poslužio kao povod za tenkovski pohod JNA na Petrinju. Kada je zapovjednik V. vojne oblasti general Andrija Rašeta nazvao Tarbuka konferencija je prekinuta, a Tarbuk je Rašeti poručio: Sravniti ću Petrinju sa zemljom, majku im ustašku.
Uslijedio je silovit napad i trajao je cijeli dan. U 12 sati i 18 minuta prve granate počinju padati na Petrinju. Napad je nastavljen i snajperskom vatrom i rafalnom pucnjavom po središtu grada. U 15 sati po ranjenu djecu u Petrinju je došao helikopter MUP-a. Vodile su se i ulične borbe u gradu, a tromblonskim minama je zapaljeno više stambenih objekata. Iz vojarni „Šamarica“ i „Vasilj Gaćeša“ izišli su tenkovi koji su rušili sve pred sobom. U vrijeme tenkovskog napada na grad razarani su Dječji vrtić, crkva svetog Lovre, Srednja škola, Općinski sud, zgrada tadašnje Općine i nekoliko privrednih objekata, među kojima Slavijatrans i Gavrilović, Tvornica obuće i zgrada Bolnice. Poginuli su Nikola Lokner, pripadnik ZNG-a, Andrija Rokić, djelatnik MUP-a i civil Stjepan Bučar.
Osim Petrinje napadnuta su i okolna sela – Hrastovica, Taborište, Pecki i Budičina na koju je kobnog 2. rujna palo preko sto granata. Malobrojni branitelji uspjeli su obraniti Petrinju i tenkovi su se oko 19 sati povukli u vojarne. Ipak, šteta je bila golema. Vatrogasci su požare gasili do ranih jutarnjih sati idućeg dana. Stanovnici Petrinje tek su tada shvatili razmjere napada na njihov grad.
Malo-pomalo, korak po korak, izlazili smo van i zaprepašteno gledali grad. Market je bio sav porazbijan, kiosk na uglu srušen poput kutije šibica, ispred suda još uvijek gori prepolovljena cisterna…, asfalt izrovan tenkovskim gusjenicama, pun čahura…Promatrali smo i šutjeli…Ali suza nije bilo u ničijim očima…tek sam tada shvatila koliko zapravo volim ovaj grad…koliko boli pogled na ruševine, na izrovane ceste, na djecu, žene i starce koji bježe iz svojih domova samo s vrećicom u ruci…
…sjećanje stanovnice Petrinje na napad 2. rujna 1991.
