Svako malo može se čuti da je i relativno veliki broj onih koji nisu rođeni u Hrvatskoj branio i obranio Hrvatsku. I oni su bili među prvima kad je trebalo, za razliku od većine naših istaknutih političara i politikanata, koji se neprestano hvale ovim i onim, a najmanje o stvaranju hrvatske države, poglavito 1991.
Među tim junacima bio je i Indonežanin Zainul Abidin Gajo.
Tko je čuo za to ime, iako sam svojedobno snimio i dokumentarni film o njegovu sudjelovanju u ratu?
Gajo je godinama bio zaposlen u koprivničkoj Podravki, a sada već nekoliko godina uživa u mirovini sa svojom suprugom i dvoje djece. Živi u Lepavini.
– Kad sam na televiziji 1991. gledao strahote, kako srpski četnici ruše Hrvatsku, rekao sam ženi- ja ću ići braniti Hrvatsku, iako do tada nikada nisam imao ni oružje u ruci. Nisam se želio javiti u Zbor narodne garde (ZNG) u Koprivnici, jer sam bio u strahu da će me netko „otkucati“, tim prije jer je ovaj grad bio označen, kao i danas, da je „crveni“. Preko nekih prijatelja otišao sam u Sisak, u Komarevo, na prvu crtu obrane. Nisam želio ostati u Koprivnici i „puniti i nositi vreće s pijeskom“. Želio sam rušiti srpske ratne i zločinačke zrakoplove. Tamo su me u 55. LTDR Protuzrakoplovne obrane, koja je djelovala u sastavu brigade „Marijan Celjak“ odlično primili – rekao je a potom dodao: Svi smo bili složni kao jedan. Nitko nikoga nije pitao odakle si, a još manje iz koje si političke stranke. Imali smo vrlo strogog, ali pravednog zapovjednika Slavka Galinića, kojem osobno dugujem mnogo, baš kao i svojim suborcima Draženu Jakopljiću, Stjepanu Mužu, Dragi Rakoviću, braći Kesler i drugima. Agresori su nas često tukli svime i svačime. Čas su nas gađali topovima, čas iz aviona. Zvuk zrakoplova koji raketira još mi je danas u ušima. To je osobito u početku vrlo jezivo, to više što gledaš kako baca bombe, a ne znaš gdje će pasti. No moja postrojba se može pohvaliti da je srušila i nekoliko četničkih zrakoplova….
Za svoje zasluge u Domovinskom ratu nije tražio, ali ni dobio – ništa. Na isti ili sličan način su prošli i mnogi drugi stranci koji su stali u obranu Hrvata i Hrvatske.
Ne žalim se. Tako je valjda moralo biti.
Ali, pomalo me smeta i sram me je kad vidim da su danas dragovoljci poput mene u jednom dijelu marginalizirani i prešućeni, kako se neki prave važni sa svojim zaslugama, a te 1991. nije ih bilo nigdje. Evo, i moj šogor, prof. Josip Nakić Alfirević, je bio u ratu. Zadovoljstvo mi je da sam barem malo pomogao svojoj drugoj Domovini. Nakon što sam skinuo hrvatsku odoru posvetio sam se humanitarnom radu i na taj način pomagao hrvatsku vojsku, ali i civile – kazao je.
Sve u svemu, nije pošteno da se takvim malim, a velikim ljudima nije reklo ni obično „hvala“.
Mladen Pavković