AfD IDE NA BERLIN: “srednji put” u EU se urušava, što to znači za Hrvatsku?

Njemački su političari zabrinuti: AfD, stranka u medijima često etiketirana i difamirana kao “ekstremna”, “krajnje desna” i “populistička”, najjača su stranka u dvije od pet istočnih njemačkih pokrajina, onih koje su činile bivši komunistički DDR. Takvi epiteti se, zanimljivo, nikad ne koriste za stanke poput vladajućih Zelenih, čiji socijalni eksperimenti često prelaze granice razuma, pa ni komunista, stranaka poput “Linke”, koji su prepuni bivših doušnika i članova tajne policije STASI i čije “progresivne” ideje dolaze ravno iz komunističke literature iz pretprošlog stoljeća.

Oko AfD-a su sagradili “sanitarni kordon” kako bi je spriječili da participira u vlasti, ali na lokalnoj razini političari iz CDU-a s njima sve više surađuju oko komunalnih pitanja – kao što, uostalom, i u Hrvatskoj HDZ surađuje u Zagrebu s Možemo, koji je na drugom kraju spektra. To je zapravo normalno, ili bi trebalo biti: Lokalna se politika nema što baviti ideologijom, već rješavati komunalne probleme lokalne zajednice. Onaj tko bi sabotirao rješavanje životnih problema građana jer “iz principa” ne želi surađivati s “ekstremistima” koje je ipak netko birao, bio bi kriv u očima birača, i samo bi pridonio jačanju onih drugih.

No te pukotine u odluci da se s AfD-om ne surađuje će se samo širiti. Njemačka nije jedina. Slična je situacija u Švedskoj: Tamo su Demokrati izbili kao pojedinačno najjača stranka, i iako ne sudjeluju izravno u vlasti, zapravo imaju najveći utjecaj na politiku vlade koju podržavaju. Stranke koje čine vladu se ne mogu tome opirati, jer bi samo i dalje gubili glasove, i jer ne mogu bez njihovih glasova u parlamentu. No desne stranke jačaju i ovako, i AfD sad najavljuje osvajanje inače ultralijevog Berlina, nakon što osvoji pokrajine na istoku Njemačke. AfD je, ne treba zaboraviti, osnovala grupa visokoobrazovanih, uglavnom sveučilišnih profesora, a ne uličnih siledžija kakvima ih predstavljaju.

U Italiji je na vlast došla “fašistica” Meloni, koju se svim silama pokušavalo spriječiti, stizale su i prijetnje iz Bruxellesa, no za sad se pokazala kao pragmatična i vrlo razumna političarka, i uspjela je, što je u Italiji rijetkost, postići stabilnost unutar vladajuće koalicije i nametnuti se kao prirodni lider.

Mađarskom već dugo vremena vlada Orban, kojeg se također pokušavalo izolirati i difamirati na svakom koraku, no Mađarska je pod njim izbila kao jedna od najuspješnijih tranzicijskih zemalja: Hrvatska, sa svojom politikom “stabilnosti”, je od druge najbogatije zemlje komunističke istočne Europe, iza Slovenije, stigla do predzadnjeg mjesta, ispred jedino Bugarske, po nekim ekonomskim pokazateljima, uz katastrofalno iseljavanje. Da nema turizma, bili bismo otprilike tamo gdje je Srbija, ekonomski.

U SAD se na “radikala” Trumpa digla kuka i motika čim je došao na vlast, da bi na kraju, uglavnom zaslugom Covida, i nakon duge medijske hajke, ostao bez vlasti tek nakon izbora čija je legitimnost vrlo sumnjiva.

Istovremeno, valja reći, jačaju i radikalno lijeve stranke, naročito one zelene. Ono što nestaje su – tradicionalne stranke, demokršćanske, konzervativne, socijaldemokratske. Socijaldemokratima je problem što “Zeleni” bolje komuniciraju težnje mladih generacija, potencirajući teme poput ekologije i “seksualnosti”. Demokršćanima što nova desnica, etiketirana kao “radikalna”, bolje odgovara na probleme koji sve više muče građane, poput ilegalne i nekontrolirane imigracije, i govori jasnijim jezikom. Jednima i drugima, i demokršćanima i socijaldemokratima, i svemu između, je najveći problem – bezidejnost i nedostatak vizije. Njihove su temeljne vrijednosti postale ne samo zastarjele, nego – irelevantne. Fokus današnjice je na drugim stvarima, na problemima za koje ne daju jasne odgovore.

Naravno, sve što se događa na zapadu se oduvijek, s vremenskim odmakom, prelijevalo i na Hrvatsku i cijeli istok Europe. No danas se “Nova europa”, Poljska, Mađarska, Češka, nameću kao predvodnici u nekim stvarima. Europa sad gradi zidove prema rutama ilegalnih imigranata: Samo nekoliko godina unazad, Orban je zbog ograde bio fašist i što sve ne. Sad ni na zapadu nema onog “mi to možemo”; Merkel je, kao “umjerena političarka”, pala upravo zato jer nije na vrijeme povukla dovoljno radikalne i odlučne potezi, kao i mnogi drugi “vječni” političari

Revolucija dolazi i s istoka i zapada, ali na Hrvatsku kao da nema učinka. Sve podsjeća na osamdesete: U početku, kad su krenule antikomunističke revolucije na istoku, kad je Lech Walesa zabio prvi čavao u lijes komunizma u Poljskoj, pa i kasnije, kad smo na TV gledali prijenos smaknuća rumunjskog komunističkog satrapa Ceaussescua, činilo se da se Hrvate to ne tiče. Unatoč krizi, hiperinflaciji, i dramatičnom padu standarda između kraja sedamdesetih i sredine osamdestih, u Hrvatskoj nije bilo socijalne eksplozije i nemira. Istina, mi smo imali drugih problema u drugoj polovici osamdesetih, prijetnju s istoka, iz Srbije, u kojoj se zakuhala “antibirokratska revolucija”, no pasivnost je bila očita. Nije bilo masovnih prosvjeda, revolucije, i pokušavalo se održati “stabilnost”. Pozivalo se na umjerenost, a naročito je na udaru bio Tuđman i HDZ. Nacionalizam, ekstremizam, sve je to bilo označeno kao nešto negativno, iako je bilo jasno da se nećemo obraniti “umjerenošću”.

Istovremeno, tu eru na Zapadu su označili Thatcher i Reagan u SAD i UK. Dvoje inteligentnih, odlučnih, i beskrajno kompetetnih lidera koji su izvukli svoje zemlje iz gliba recesije, nezaposlenosti, inflacije i štrajkova u kojeg su ih uvalili njihovi prethodnici, poput Cartera, koji su se držali “srednjeg puta” i “ne talasaj” politike. Sve je to nekad moćnu Englesku dovelo do rekordne nezaposlenosti, a godine socijalistički politika su stvorile mamutske, vječne gubitaše u vlasništvu države koji su gušili ekonomiju. Oboje su bili žesetoko napadani i kritizirani od ljevice u svojim zemljama, ismijavani, sabotirani, pa ipak, uspjeli su provesti reforme, često revolucionarne, i promijenili su neke stvari zauvijek.

Iako s odmakom, sve se to moralo odraziti i na “nesvrstanu našu”. Račan i društvo su odjednom djelovali kao produkt nekog davno prošlog vremena. Tuđman i HDZ su osvojili vlast, nastavak znamo: Došlo je do revolucionarnih promjena, umjesto politike oklijevanja prešlo se na puno aktivniju, i to je donijelo neovisnost i pobjedu u ratu. Na žalost, druge stvari su prošle ispod radara zbog fokusa na rat, pa nisu provedene ni prava privatizacija (uglavnom se radilo o zamaskiranom i koruptivnom preuzimanju od strane paradržavnih struktura) ni lustracija.

Sad ponovo pušu neki novi vjetrovi i s istoka i sa zapada. No oni su za sad donijeli samo “Možemo” u Zagrebu, franšizu njemačkih zelenih, koja se pokazala kao potpuni promašaj. Plenković se pak čvrsto drži Bruxellesa i “srednje linije”. No koliko dugo se Hrvatska još može opirati trendovima, i koliko dugo još aferama opterećena Plenkovićeva vlada može opstati? Za sad opstaje samo jer je unutarstranačka oporba neutralizirana, čime je spriječeno da se HDZ približi politikama zemalja “Višegradske skupine”, a ona prava oporba je uglavnom neutralizirala samu sebe.

Ali svugdje u svijetu je brojnim ljudima dosadilo da se njihova kultura gura na stranu kako bi se prilagodila drugima, oni osjećaju da su prisiljeni poštovati tuđu kulturu bez da ti koji ih na to prisiljavaju poštuju njihovu. Nitko normalan nema problema s tim što su imigranti ponosni na svoju kulturu i naslijeđe, no mnogi odbijaju da im se nameće osjećaj krivnje zbog njihove kulture, u zemlji svog rođenja i svojih predaka, i da se njihovo civilizacijsko naslijeđe tumači kao privilegiranost. Usto, u Hrvatskoj nismo još osjetili u tolikoj mjeri probleme koji su zahvatili Europu uslijed nerazumnih politika “razumnih” i “umjerenih” lidera, poput terorizma, kriminala, silovanja, uličnog nasilja, imigrantskih četvrti u koje policija ne smije ući, poput no go zona u Švedskoj, paljenja automobila… pa i stoga u Hrvatskoj za sad nema neke reakcije na svjetska događanja.

No promjene dolaze, to je sad prilično sigurno. U EU i svijetu dolazi do jasne političke polarizacije, a Plenković pokušava držati neki “srednji put”, kao što Vučić pokušava držati srednji put između Rusije i Zapada, uz jedini rezultat da mu i jedni i drugi sve više udaraju čvrge. Hrvatska, kao i inače, kasni – ali mir na političkoj sceni je, ako je suditi po povijesti, samo privremen.