Priopćenje HSP-a koje potpisuje njihov predsjednik Karlo Starčević, a odnosi se na rokove za prodaju zemlje strancima koji nam nastupaju 1. 7. 2020. godine, više je nego alarmantno:
“Zemlja je najveće prirodno bogatstvo svake države i uz vodu svakako najvredniji prirodni potencijal koji posjeduje. Svaka uređena država osobitu pažnju posvećuje privođenju zemlje svrsi, da se njome gospodari na najbolji mogući način i da bude što je moguće bolje i racionalnije iskorištena u nacionalnom interesu te države. Kako se država Hrvatska odnosi i kako i koliko se ponaša prema ovom najvrednijem prirodnom potencijalu.
Velike površine zemlje su neobrađene, zapuštene, zarasle u korov zbog nebrige samoga hrvatskog čovjeka, kao i svih dosadašnjih vlada, pa i ove. Zbog loših politika u Hrvatsku je je postalo jeftinije uvoziti nego proizvoditi. Hrvatska, uz rijetke izuzetke, nema bitnih poljoprivrednih proizvoda iz vlastite proizvodnje. Dužnost HSP-a je ukazati na sve anomalije, pa ćemo tako i na ovu koja je embrio razaranja hrvatske državnosti i ukazati na jedan ogroman problem koji nas čeka iduće godine. Nema države bez zemlje i nema opstanka narodu na prostorima koji nije njihov.
Republika Hrvatska je tijekom pretpristupnih pregovora o ulasku u Europsku uniju ispregovarala sedmogodišnji embargo na prodaju zemlje strancima. Nelegalnim referendumom iz siječnja 2013. godine Hrvatska je u Europsku uniju ušla s 1. srpnja 2013. godine i embargo na prodaju zemlje istječe 1. srpnja 2020. godine.
Što će se dogoditi iza 1. srpnja 2020. godine?
To ponajprije ovisi o tomu kako će se hrvatske vlasti postaviti prema ovome nepremostivom problemu. Ako se postave kao sve dosadašnje vlade, ne piše nam se dobro. Ako se napravi veliki zaokret u zemljišnoj politici, možda imamo nekakve šanse za spas i oporavak poljoprivredne proizvodnje.
Ako znamo da je zemlja po hektaru površine gotovo 4/5 (četiri petine) jeftinija u Hrvatskoj u odnosu na Nizozemsku, Dansku, Njemačku, Francusku… možemo samo očekivati da će velike korporacije krenuti u “shoping” jeftine zemlje u planski ispražnjenoj Slavoniji, koja je još pogodna za eko uzgoj.
Baranja je preko koncesija ranije danih Agrokoru već u stranim rukama. Ako imamo najave da će ruske banke tijekom ove godine prodati udjele u Agrokoru, legitimno je pitanje tko će biti budući većinski koncesionar zemlje, pogotovo u Baranji. Hoće li to biti neka mađarska korporacija? Ako se to dogodi, možemo slobodno reći da su Mađari došli na Dravu u predgrađe Osijeka bez ispaljenog metka. Danas je sve više vidljivo da nas političko vodstvo vodi u tom pravcu.
Kada je u pitanju rok koji istječe 1. 7. 2020. godine za slobodnu kupovinu zemlje, držimo da Vlada Republike Hrvatske, Sabor Republike Hrvatske moraju iskoristiti sve dopuštene mogućnosti i taj rok produžiti za još tri godine, što je Ugovorom o pristupanju Hrvatske u EU ostavljeno kao mogućnost.
Slična prijelazna razdoblja bila su odobrena i drugim članicama iz istočne i srednje Europe koje su se EU-u priključile 2004. godine. Poljska je, primjerice, dobila čak 12 godina počeka. Uoči isteka tog roka, Poljska je donijela zakon kojim se i dalje značajno otežava i ograničava stjecanje vlasništva nad poljoprivrednim zemljištem.
Postupanje Poljske najbolji je primjer kako se treba ponašati i kako se ponaša jedna suverena država. HSP odlučno traži i zahtijeva isto postupanje od Vlade i Sabora Republike Hrvatske kada je u pitanju prodaja poljoprivrednog zemljišta u Hrvatskoj. Ako bude potrebno, treba promijeniti i Ustav kako bi se prodaja ograničila.
Zemlju moramo sačuvati za Hrvate, jer kada uredimo Hrvatsku kao poštenu, uspješnu i perspektivnu državu, vratit će se i velika većina iseljenih Hrvata koji su se iselili iz Hrvatske najviše zbog loših politika svih vlada od osamostaljenja do danas.”
Karlo Starčević, predsjednik HSP-a