Nedjelja, 14. travnja 2024.

Ne pitaj što Domovina može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za Domovinu

 ”Antifašisti” više mrze Crkvu nego fašiste

Piše: Josip Milić

 

Bivši komunisti vole danas sebi tepati da su antifašisti. Time zapravo prave odmak od danas prokazanoga mračnog diktatorskog komunizma, a sebe predstavljaju borcima protiv mračnog fašizma koji je sličan komunističkom sistemu. Koliko je to realno? Je li antifašizam u temeljima komunizma ili je to jedan kasniji konstrukt? Pogledajmo povijesne činjenice. Komunisti nisu mogli nastati kao protuteža fašistima, jer su nastali puno prije fašista. Francuska revolucija buknula je 1789., jedanaest godina nakon smrti njezina ideologa Voltairea koji je rekao: „Crkva osvjetljava jedino kad gori“. Većina crkava je u Francuskoj revoluciji zapaljena, oko 100 000 svećenika, časnih sestara i redovnika je pobijeno, a oko 200 000 ih je u strahu od nasilja napustilo ili Francusku ili svećenički poziv. Kršćanstvo je ukinuto, a proglašen je kult razuma. Otpočeo je jedan proces koji su nazvali sekularizacija, koji tobože ima cilj odvajanje Crkve od države, a u stvari pravi konačni cilj je ukidanje kršćanstva. „Vjeri je mjesto u sakristiji“ – reći će sekularisti. Komunizam je u svojoj osnovi bezbožan sustav, protivan vjeri, a ne fašizmu.

Sprega fašista i komunista

Ideolozi komunizma, Engels (1804.-1872.) i Marx (1818.-1883.), su borbu protiv religije shvatili kao životni poziv tvrdeći da je čovjek stvorio Boga, a ne Bog čovjeka. Prema Feuerbachu čovjek je bog. Karl Marx je život proveo kao ateistički agitator. Kršćanstvo je nazvao ideologijom bijede koja spas traži na onom svijetu i koja je umrtvila čovjekov borbeni duh za pravednije društvo. Marx je s Engelsom osnovao Savez komunista 1847. u Londonu. U temeljima je zacrtana borba protiv vjere, kapitalizma i demokracije, uključujući nasilje, terorizam i diktaturu. O fašizmu i nacizmu, koji su nastali tek 70 godina kasnije, ni spomena. Još od Marxa, preko Staljina i Tita komunisti su u Crkvi vidjeli neprijatelja broj jedan. Fašisti su komunistima postali neprijatelji tek kada je propao dogovor Hitlera i Staljina, a nakon što su njih dvojica bratski podijelili Poljsku. „Antifašisti“ ne bi nikada ratovali protiv Hitlera da ih ovaj nije napao, dok im je borba protiv Crkve u programskim temeljima. To je pokazao i Tito 1945. kada je pobio 664 katolička svećenika (don Anto Baković ih je sve nabrojao poimenice sa slikama). Kakvi su bili „naši antifašisti“ kazuje podatak da je u Slovačkoj, koja je imala približno stanovnika kao Hrvatska ubijeno 14 svećenika!

Zlodušne reakcije antifašista

U Zagrebu imamo zanimljivu situaciju da tzv. antife, koje su „stekle slavu“ po uličnim prosvjedima na kojima su izražavali neslaganja sa svim i svačim (profesionalni prosvjednici), danas se žestoko bore protiv onih koji javno, na ulici mole krunicu. Molitelji niti buče, niti galame, ali profesionalnim prosvjednicima smetaju. Na ulici je dopušteno sve, mogu se izvoditi svakojake gadosti i „perfomansi“, ali moliti Boga ne! To je za njih kraj svijeta, izražavati javno vjeru. Tako oni, koji se tobože bore za svakojaka ljudska prava, pokazuju svoje pravo lice, da su u biti za zabranu izražavanja javnih stavova svih onih koji misle drugačije. Diktatura zamotana u celofan. Njihove zlodušne reakcije su dokaz da se na Trgu u Zagrebu svake prve subote vodi velika duhovna borba. Kojim duhom mogu biti vođeni oni koji pošprdnim imenom (klečavci) nazivaju ljude koji ponizno kleče i mole? Nedavno je u Mostaru imao predavanje o oholosti Marino Restrepo, poznati obraćenik iz Kolumbije. Ostala mi je duboko urezana jedna njegova rečenica: „Sotona nema koljena, Sotona ne može kleknuti.“ Za klečanje je potrebna poniznost, a oholost ne podnosi poniznost, srdi se na nju, mrzi je. Puno toga svojstveno je „našim antifama“ Sve to oni lijepo ukrase kroz izreku: „Vjeri je mjesto u sakristiji“, nemate šta tražiti na trgu. Šta mislite kakve bi bile reakcije „samoproglašenih ljudskopravaša“ da se skupe protu-prosvjednici kad na trgu svoje nastupe imaju hare krišne i slični sektaši?

Krvavi pir „antifašista“ iz mržnje prema vjeri

Veljača je mjesec kada se prisjećamo krvavoga „februara“ 1945. godine. U Hercegovini se dogodio krvavi pir „antifašista“. Partizani su po Hercegovini, počevši sa Širokim Brijegom pobili 66 franjevaca. U Hercegovačkoj je provinciji, vjerovali ili ne, po postotku, najviše pobijenih svećenika u cijelom svijetu! U Mostaru su „antifašisti“ 14.2.1995. ubili provincijala i gvardijana i bacili ih u Neretvu ispod Staroga mosta. Za kosti im se ne zna ni danas, niti su ikada dostojno ukopani. Je li se igdje nešto slično dogodilo? Svaki je život, život, ali nije isto ubiti generala ili običnoga vojnika. Tako nije isto ubiti „običnoga fratra“ ili provincijala. Nakon što su na Širokom pobili profesore sjemeništa, odreda doktore znanosti, ubijajući provincijala fra Leona Petrovića i mostarskoga gvardijana Vasilja išlo su izravno na obezglavljivanje franjevačke provincije. Poslali su jasnu poruka da nitko neće biti pošteđen. Zašto? Jednostavno – iz mržnje prema vjeri! Ako su već antifašisti za širokobriješke franjevce lagali da su pružali otpor, mostarski franjevci to nisu. Nisu mogli biti ni legitiman vojni cilj jer samostan u Mostaru nije na uzvisini kao što je na Širokom Brijegu. Partizani su pobili „samo“ njih sedam u Mostaru, a preživjele su kasnije osudili na dugogodišnje kazne zatvora. Komunistički sustav zločince ne samo da nikada nije osudio za počinjene zločine, nego su hvaljeni i slavljeni kao narodni heroji te nagrađivani za hrabrost! Njihovi potomci i danas javno slave taj dan 14. 2. kada je izvršen strašan pokolj dolazeći iz cijele bivše države na tzv. partizansko groblje u Mostaru. Jedan od preživjelih fratara je ostavio zapisano svjedočenje na te dane u Mostaru, što je vrlo važan materijal za osvjetljavanje tih mračnih događaja.

Svjedočenje preživjeloga fratra iz Mostara

Preživjeli fra Gaudencije Ivančić (Grabovica, 1900. – Humac, 1986.) je 13. veljače 1986., malo prije svoje smrti fra Jozi Vasilju, u samostanu na Humcu kod Ljubuškoga, diktirao svoja sjećanja. Preživjeloga fra Gaudencija Ivančića je komunistička vlast kasnije osudila na 10 godina zatvora od kojih je 6 proveo na robiji. On kaže slijedeće: „Mi smo bili čitav tjedan u podrumu. Prenijeli smo bili i krevete u podrum radi sigurnosti od bombardiranja. Nakon sedmicu dana oni su došli prije zalaska sunca. Osvojen je Mostar. Oni su došli u samostan. Mi smo bili u zbornici, izišli iz podruma i bili u zbornici. Naložili vatru i grijali se. U podrumu je bilo poprilično hladno, a i dodijalo nam tjedan dana. Gvardijan fra Grgo Vasilj bio je kod peći i molio krunicu. Ostali smo potiho razgovarali i bili u nekom iščekivanju. Zbornica je bila u prizemlju – tamo je danas jednim svojim dijelom smještena samostanska knjižnica. U to u zbornicu banu jedan oficir s vojnikom, oficir upita: ‘Jeste li ovdje svi? Sigurno vas pola fali!’ Provincijal pokojni fra Leo Petrović odgovori: ‘Otprilike – pola.’ Oficir izdaje naredbu: ‘Svi ćete ovdje ostati do sutra.’ Ne sjećam se je li to bilo 13. ili 14. veljače 1945., ali u svakom slučaju bilo je poslije podne prije zalaska sunca i bilo je dosta hladno. – Provincijal fra Leo se obraća oficiru: ‘Bili li to moglo biti malo drugačije?’ ‘Kako to mislite?’ – upita oficir. ‘Bili smo tjedan dana u podrumu pa nam dodijalo. Možemo li malo izići na čisti zrak?’ Oficir pristaje: ‘Dobro, neka bude tako!’

Onda nas je oficir sve popisao. Fra Leo je diktirao imena i prezimena. Kad je popis bio završen, oficir veli: ‘Sad ostanite tu! Mi ćemo se vratiti u roku od dva sata.’ Oficir je otišao, a s nama ostavio vojnika sa šmajserom. Vojnik je na nogama imao opanke tupih kljunova.

Uh što volim kiseli kupus!

Nakon dva sata vraća se oficir u pratnji nekoliko vojnika i započinje prozivku. Razvrstava, jedne na jednu, a druge na drugu stranu. Bilo je vrijeme večere. Na jednu stranu prozvao ih je devetoricu i morali su tu ostati, a nama ostalima dopustio je da pođemo na večeru u blagovaonicu, tj. dolje gdje je i sada blagovaonica. Ne sjećam se kojim je redom prozvao one koji su morali ostati. Bili su to: provincijal fra Leo Petrović, gvardijan fra Grgo Vasilj, fra Jozo Bencun, fra Rafo Prusina, fra Bernardin Smoljan, fra Kazimir Bebek, fra Nenad Pehar, fra Zlatko Sivrić i fra Darinko Brkić. Izvedeni su na hodnik. Nastao je razgovor između oficira i ovih fratara. Čuo sam riječi oficira: ‘Vi ste pred nama bježali.’ Pokojni fra Zlatko Sivrić veli: ‘Nismo bježali.’ Izvadio je cedulju – propusnicu od OZN-e i pružio je oficiru. Bila je to propusnica za fra Zlatka i fra Darinka Brkića da mogu ići u Ljubuški. ‘Pa ko vam je ovo dao?’, začudi se oficir. ‘Pa vidite čiji je potpis’, odgovara fra Zlatko. Propusnicu je izdao neki Zovko zvani ‘Ćakan’. Oficir je dopustio da i njih dvojica: fra Zlatko i fra Darinko pođu s nama u blagovaonicu na večeru. Ostali sedmorica su zadržani s vojnicima – čuvarima, a oficir se s nama uputio dolje u blagovaonicu. Prije večere smo se pomolili. Oficira smo kao gosta stavili na provincijalovo mjesto. Koliko se sjećam zvao se kao Popadić – Branko Popadić. Bili smo uzbuđeni, zabrinuti, potišteni. Za večeru je bio grah s kiselim kupusom. Ja sam posluživao. Sjećam se kao da je danas bilo oficirovih riječi: ‘Uh, što volim kiseli kupus.’ Pitali smo ga što će biti s onom sedmoricom. Odgovorio je da se ništa ne plašimo, da će biti odvedeni samo na neko ispitivanje. Kad smo večerali, oficir je otišao gore i poslao vojnike – čuvare dolje na večeru. Sedmorici zadržanih fratara nije bilo dopušteno večerati. Sedam vojnika je došlo u blagovaonicu. Večerali su blizu rote. Ja sam ih posluživao. Čini mi se da je među njima bio i jedan oficir. Za vrijeme večere nije bilo razgovora. Sve je bilo nekako na brzinu. Kad su večerali, vratili su se ponovno gore i odveli sedmoricu spomenutih fratara nama u nepoznatom pravcu. Koliko smo kasnije doznali prema Starom Čekrku – prema Neretvi. Neki su govorili, da su bili – barem jedan dio – odvedeni prema Širokom Brijegu u što čisto sumnjam. Sutradan smo pokojni fra Pavo Dragićević i ja otišli u Komandu mjesta.

Neretva izbacila tijelo još jednog fratra

Ona je bila smještena u ulici (na znam kako se zvala) Cernica gdje je Martin Suton imao svoju radnju. Uđemo fra Pavo i ja komandantu – čini mi se da je bio po činu kapetan. Fra Pavo veli: ‘Sinoć su odveli našu braću i ne znamo šta je s njima.’ Fra Pavo njemu diktira imena i prezimena odvedenih, a on bilježi. Fra Pavo ga je zamolio da bi nam rekao ili nas izvijestio što je s njima, tj. sedmoricom odvedenih. Odgovor je bio: ‘Kad ja doznadnem, javit ću vam.’ Međutim, nikad nam nije javio. Kad smo odatle izišli, fra Pavo i ja smo razgovarali, koliko bi bilo uputno da odemo i u OZN-u i kažemo im što se dogodilo sinoć u našem samostanu. Zaključili smo da nema smisla ići, a iskreno govoreći, malo smo se i bojali tamo poći – pa smo se vratili kući. Nekoliko dana nakon toga neki su došli (mislim da su bili iz Rodoča) i rekli, da je Neretva izbacila jednoga fratra na Bišću. Oni su ga i pokopali – blizu Neretve. Malo poslije toga dođe k meni, dok sam šetao iza crkve, ona – ne sjećam joj se imena – što je u nas radila u tiskari i knjižnici (prodavala je krunice i druge devocionalije) i veli: ‘Velečasni, Neretva je izbacila jednoga fratra – dolje ispod Starog mosta.’ Ja joj velim: ‘Ovako: hajde molim te otiđi i vidi pa ako bude još tamo ti se vrati ili mi javi!’ Međutim, ona se više nije vraćala. Šta je bilo i kako je bilo, ja nemam pojma.” Potom, nakon što je ukratko opisao ljudski i svećenički lik svakoga od sedmorice ubijene subraće, fra Gaudencije je posvjedočio također kako su on i fra Bonicije Rupčić, u proljeće 1945. godine, na zamolbu nekih fratara sa Širokoga Brijega, išli kod novih vlasti i tražili dopuštenje da se posmrtne ostatke tamo ubijene subraće prenese na mjesno groblje.

Naime, partizani su, prije nego u Mostaru, na Širokom Brijegu, ubili velik broj franjevaca i njihova tjelesa jednostavno ubacili u sklonište blizu samostana, i zapalili. Rezultat tih pregovora je bio da vlasti nisu dopustile prijenos posmrtnih ostataka. Međutim, fra Gaudencije se prisjetio i dijela razgovora s istaknutim predstavnicima nove vlasti koji se dijelom odnosio također na sedmoricu ubijenih fratara u Mostaru.

I mrtvih ih se bojali

Taj dio fra Gaudencijeva iskaza glasi: „U proljeće 1945. godine javljaju fratri sa Širokog Brijega: otiđite na OZN-u pa upitajte možemo li prenijeti pobijene fratre iz skloništa na Širokom Brijegu u groblje Mekovac. Mislim da su to javili – pitali fra Didak Burić i fra Mirko Ćosić koji su tada bili na Širokom Brijegu. Fra Bonicije Rupčić i ja odemo najprije u Oblasni odbor dr. Cvitanu Spuževiću koji je bio veliki prijatelj provincijala fra Leona Petrovića. On je bio potpredsjednik Oblasnog odbora, odemo k njemu i razložimo zašto smo došli. Cvitan nam odgovori: ‘Pa naravno da možete.’ Međutim, sjeti se Čede Kapora, zvanog ‘Španac’, koji je bio sekretar – on je biva jači po položaju. ‘Trebamo poći k Čedi’, reče Cvitan. I odemo fra Bonicije, Cvitan Spužević i ja Čedi Kaporu. Čedo nas lijepo primio. Sjednemo u fotelje, a Cvitan će Čedi! Evo, zašto su ovi došli: mole da bi prenijeli kosti fratara na Širokom Brijegu. Čedo odmah glatko: ‘Ne i ne! Borbe se još vode na Ivan-planini. Kad bismo mi dozvolili da fratre prenose narod bi se okupio i to bi bila manifestacija za fratre a demonstracija protiv nas. Ne, ne možemo to još dozvoliti. Mi ćemo naložiti našim vlastima na Lištici da urade što treba.’ Onda su naložili da se sklonište zatvori i da narod ne može više ulaziti.

Onda je počeo razgovor jesu li fratri na Širokom Brijegu pucali. ‘Slušajte samo ovo, kažem ja Čedi Kaporu, uzmimo da su pucali, a Vi znate što to znači ‘uzmimo’, tj. oni nisu pucali, ali uzmimo da su pucali. Zašto je onda u skloništu nađen ubijen na primjer fra Marko Barbarić, koji je ležao bolestan i ima osamdeset (80) godina? Kud će on u sklonište, ako su fratri pucali!?’ Čedo Kapor na tu moju izjavu ni jedne jedine riječi. A Cvitan Spužević, kao da sad gledam, gurne Čedu u koljeno i veli: ‘Čedo, ubili su moga najboljeg prijatelja! Prije nego sam stigao u Mostar, ubili su provincijala dr fra Leona Petrovića – moga najboljega prijatelja!’ Čedo ni jedne jedine riječi na to. Dakle, kao pošten čovjek priznaje da nije dobro što su fratri pobijeni!”

Iz fra Gaudijencijeva iskaza je jasno kako je ubijanje franjevaca bio čisti čin osvete i mržnje, a ne nikakvih borbi, niti ratnih osvajanja. No, krv franjevačkih mučenika sjeme je novoga kršćanstva. Oni nisu bili protiv nikoga, nisu bili „anti“, nego su bili za. Za svoga Boga, narod i Domovinu. A oni drugi, protiv (anti) svega toga.

Najnovije

Mišo Kovač otkrio za koga će glasati na izborima: ‘Ako ne dobije, bit će muvana!’

Mišo je prije dvije godine iznenadio hrvatsku javnost diplomatskim komentarom na odnos aktualnog hrvatskog predsjednika Milanovića i premijera iz redova HDZ-a, a svoje mišljenje...

Anušić: Projekti koji se dosad nisu ostvarili sada su moja briga

Foto:Screenshot/RTL   U Koprivničko-križevačkoj županiji, koja je prema novom ustroju izbornih jedinica sada dijelom u četvrtoj, HDZ i koalicijski partneri očekuju dobar izborni rezultat. “Projekti koji...

Papa Franjo: ‘Prestanite s ratom, prestanite s napadima, prestanite s nasiljem!’

Foto:Vatican media   Nakon podnevne molitve Kraljice neba 14. travnja papa Franjo je izrazio žalost i zabrinutost zbog napada Irana na Izrael te potaknuo da se...

Domovinski pokret: Hasanbegović zlata vrijedi (Video spot)

Domovinski pokret prenio je na svojoj youtube stranici promotivni spot Zlatka Hasanbegovića, 2. na njihovoj listi u I. izbornoj jedinici. Uz spot poručuju -...

Vričko: Ide Vaskrs – pomolimo se!

Foto:Katolički tjednik   Dobro je, dakako, što je Zapadni Balkan u mislima pape Franje. Još bi, međutim, bolje bilo da bude i u molitvama. Naročito oko...