Subota, 13. srpnja 2024.

Ne pitaj što Domovina može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za Domovinu

Biblijska poruka 1.7.2024. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Ne okreći se za minulim, prošlim

Foto:Radiopostaja Mir Međugorje

 

Mt 8,18-22         

Kad Isus vidje mnoštvo oko sebe, zapovijedi da se prijeđe prijeko. I pristupi jedan pismoznanac te mu reče: »Učitelju, za tobom ću kamo god ti pošao.« Kaže mu Isus: »Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.«

Drugi mu od učenika reče: »Gospodine, dopusti mi da prije odem i pokopam svoga oca.« Isus mu kaže: »Hajde za mnom i pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve.«

Cijelo Matejevo osmo poglavlje donosi nam niz čudesa koja Isus čini na nevoljnicima. To očituje Isusovu snagu, punomoć. Nakon što je izgovorio bitno u Govoru na gori, sad na djelu očituje snagu svoje riječi, istinitost onoga što je izgovorio. Isus se na djelu ovjerovljuje. Liječi ljude, najprije Židove, a potom i pogane, zatim ćemo ga naći u društvu svojih učenika, liječi Petrovu punicu, a onda i sav svijet koji je nagrnuo k njemu. Liječi Isus ljude od opsjednutosti, ludila, liječi od svake vrsti uzetosti i grijeha. Posvuda je jedno vidljivo: On slabosti i grijehe naše na sebi ponese, kako se izrazio Izaija (Iz 53). On je ispunjenje ljudskih nadanja i čežnji. On na sebe uzima slabosti ljudi, svih nas.

Danas imamo redovito zamišljeni ideal u zdravom i jakom pojedincu i društvu. U društvu je na djelu socijalni darvinizam gdje na pozornici ostaju samo snažni, moćnici, uspješni, u biti nemilosrdni i okrutni. Slabi, neuspješni, nasukani i hendikepirani nemaju što tražiti u takvu okružju. I moramo birati između toga, između blagosti jednoga sluge Jahvina koji nikomu na čini zla i tobožnjih gospodara svijeta, koji nad svojima okrutno gospodare. Znamo što u konačnici čovjekovoj duši i srcu godi, što ga umiruje i usrećuje.

Čini se da Bog redovito dolazi prekasno. I kad dođe, sve je već zauzeto, sva mjesta zaposjednuta. Čovjek se udomio, ima svoje zvanje, svoje društvo, već je rasporedio i vrijeme kad jednom ode u mirovinu. Kao da Boga nema i kao da on ne smije uopće prodrijeti u naš život. Kad nam pokuca na vrata ili srce, u pravilu smo već koječime zauzeti. Molim te, samo ne mene, samo ne ja! I kad danas pitamo dječake ili djevojčice, bi li se odlučili poći u samostan, u svećenike ili redovnike, odmahnu rukom. Nikako! Već je netko drugi zauzeo Isusovo mjesto! Drugi su se već naselili u srcu, u biću. Svatko, samo ne Isus. Svatko ima pravo, osim njega, kad zove, kuca, poziva. Kažu: Pa imam obitelj, imam zvanje, imam kuću, imam veliko poduzeće, firmu. Samo ne mene, Bože. Zaobiđi mene. Ili pak: Javi se poslije!

U mnoštvu koje Isusa okružuje izdvajaju se njih dvojica-trojica i oslovljavaju Isusa riječima: „Učitelju“, „Gospodine“! Željeli bi mu se pridružiti, biti s njime, slijediti ga, nasljedovati. Jedan pismoznanac potpisuje bianco-mjenicu, daje potpis da će Isusa posvuda slijediti. Jesu li oni zapravo svjesni što traže, za čim teže? Znaju li što znači ići za Isusom? Nitko to ne zna unaprijed, sve se odvija u hodu, na putu. Isus je na putu, uvijek prema „drugoj obali“. Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda. Gdje sam ja udomljen? Gdje je moj zavičaj? Što će biti od mene? On nema gdje glave nasloniti.

Time kao da oslikava stanje svakoga od nas. Svatko se može u tome otkriti i pronaći. Zato i učenik mora biti spreman ostaviti sve, prijeći na drugu obalu, napustiti posjed, obitelj, toplo gnijezdo u kome se dade mirno počivati. Svatko od nas teži u biti za tim. Ali sve postaje nebitno kad Bog uniđe u čovjekov život, kad se Bog umiješa i pomiješa karte, precrta račune i iskriža planove. Isus ne traži odricanje zbog odricanja, nego traži slobodu, nenavezanost, raspoloživost za njega i njegovo djelo u svijetu. I poziv je neponovljiv, neodgodiv, jedinstven, jednokratan!

Kao da Isus želi reći i ovomu pismoznancu: Sve tvoje znanje, sva tvoja teologija doživljava svoj bankrot pred jednom činjenicom: Tko si ti u konačnici? Što će biti od tebe? Koje ideale slijediš? Za kim ideš? I što znači: Biti pravi čovjek? Ne koristi kriti se kao lisica u spilje ili jazbine, ukopavati se u zemlju. Ima ih koji cijeloga života grade bunkere u kojima se žele osjećati doma, kod kuće, osigurani, a zapravo su krajnje nesigurni i nezaštićeni. Ne pomaže nikakvo osiguranje. Pitanje je: Gdje sam i u čemu i na čemu sam utemeljen?

Ima ih koji su poput ptica, uvijek negdje u oblacima i maštanjima, u višim sferama, u svojim teorijama, hipotezama, apstrakcijama, zaključcima, na nesigurnim granama, kažemo popularno avijatičari. Dakle, razapetost između neba i zemlje, jazbina i gnijezda. Ići ovom zemljom, ne zaboravljajući nebo koje je iznad nas. Iskoračiti iz sebe, iz svoga svijeta, u nepoznato. Čovjek je beskućnik ovdje na zemlji, ma koliko toga on stekao za života. Zavičaj mu nije ovdje.

Ono što se dogodilo učenicima kad ih je Isus neodgodivo pozvao, događa se i s onima koji se slučajno s njime susretnu i žele mu se priključiti. Oni nemaju pojma, oni i ne slute kakav je žar u Isusovoj osobi, kakva vatra iz njega izbija. „Došao sam baciti oganj na zemlju!“ reći će na jednome mjestu u Lukinu Evanđelju (12,49). Isus ne trpi kompromise, ne trpi konkurenciju niti ikakvu odgodu. Ovdje i sada mora pasti odluka. To je najbolji tumač one riječi: „Ljubi Gospodina, Boga svoga svim srcem svojim…“ Pored ovakve zahtjevnosti čovjek se pita, hoće li ikako Isus pronaći nasljedovatelja ili prijatelja? „Molite Gospodara žetve da pošalje radnike u svoju žetvu“.

„Pusti da mrtvi pokapaju svoje mrtvace, a ti idi i naviještaj Božje kraljevstvo“ (Lk 9,60). Ili pak onu: „Nitko tko stavi ruku na plug pa se natrag okreće, nije mene dostojan, nije dostojan kraljevstva Božjega“ (usp. Lk 9,62). Sve su to zgode koje se protive našem uhodanu mišljenju. Ali Bog poziva, i želi one koji će reći: „Danas, već ovdje, a ne tek sutra!“ Treba se otvoriti, biti otvoren i prihvatiti se službe za Gospodina. Isus naglašava nadmoć života nad smrću. Smrt pripada prošlosti, a ti idi i naviještaj budućnost, kraljevstvo Božje.

Bog je Bog živih, ne mrtvih, reći će Isus na odlučnom mjestu saducejima. Čovjek se jednom mora odkvačiti od roditelja. A ima ih koji cijeloga života pokapaju svoga oca i majku, ako su njihovu smrt doživjeli kao vlastitu smrt. Očajno se vežu uz njih ne bi li dobili nešto od njih, makar i mrtvih. Pogotovo ako nisu iskusili ljubav u svome životu. Prepustiti prošlost prošlosti, a okrenuti se kraljevstvu Božjem, to Isus traži od nas, od svojih. Zahtjevan je ovaj Isus!

Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje

Najnovije

Svi smo mi klečavci – samo su neki 2 u 1 kmečavci i klečavci

General Željko Glasnović na svom facebook profilu prenio je objavu Anite Plazibat koju prenosimo u cijelosti: "Svi smo mi klečavci - samo su neki 2...

Program Rodnih studija vraćen na dodatno usklađivanje

Tema osnivanja Rodnih studija na Filozofskom fakultetu - dobila je svoj nastavak. Prema tumačenju Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih riječ je o novom studiju...

Thompson će 8. kolovoza održati prvi samostalni koncert nakon dvije godine

Foto:Facebook   Stigla je važna vijest za sve obožavatelje Marka Perkovića Thompsona. Nakon pune dvije godine održat će samostalni koncert na stadionu Gospin dolac u Imotskom....

Uoči ljetne saborske stanke zaoštrio se sukob DP-a i ljevice

Foto:HRT/Screenshot   Uoči ljetne saborske stanke zaoštrio se sukob između DP-a i ljevice oko pitanja roda. Jesu li ugrožena prava molitelja na trgovima ili pak oni...

Split nazvao vrtić po partizanki koju su ubili Nijemci, DP-ovci šokirani

Foto:Facebook   Grad  Split odlučio je promijeniti ime vrtića na Marjanu. Dosadašnje ime Tamarin odlazi u povijest, a djeca će od jeseni pohađati Dječji vrtić Palmina,...