Mt 10, 16-22
»Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove. Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi! Čuvajte se ljudi, jer će vas predavati vijećima i po svojim će vas sinagogama bičevati. Pred upravitelje i kraljeve vodit će vas poradi mene, za svjedočanstvo njima i poganima. Kad vas predadu, ne budite zabrinuti kako ili što ćete govoriti. Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti. Ta ne govorite to vi, nego Duh Oca vašega govori u vama!«
»Brat će brata predavati na smrt i otac dijete. Djeca će ustajati na roditelje i ubijati ih. Svi će vas zamrziti zbog imena moga. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen.«
Kad čovjek čuje gornje teške riječi iz Isusovih usta, pita se, a što je s onim početnim zanosom, mirom, gotovo idiličnim stanjem njegovih početaka u Galileji, kad je naviještao, liječio, ozdravljao, izgonio zle i nečiste, demonske sile iz ljudi, kad su mnoštva za njim hrlila. Što je s onom miroljubivošću, s onim mirom koji je trebao donijeti Isus na zemlju? Na zemlji mir ljudima, Božjim miljenicima. Nije li smisao svakoga govora o Bogu među ljudima njihovo pomirenje, razumijevanje, harmonija. To bi morali biti prvi plodovi čovjekova obraćenja – u snošljivosti (danas popularno isticanoj ‘toleranciji’ ili solidarnosti), otvorenosti, čovječnosti, čovjekoljublju, u radosnom ophođenju jednih s drugima?
Kako shvatiti gornje Isusove riječi, u kojima govori o razdvajanju, razaranju obitelji, podvojenosti, mržnji svijeta na njegove glasnike, vjesnike novoga? Je li to svjedočanstvo za istinitost ovoga što Isus veli? Progoni, uhićenja, zatvaranja, osude, podvojenost i razdvajanje u društvu? Pitamo se, je li to plod Božjega utjelovljenja u ovome svijetu?
Nemoguće je tim Isusovim riječima skinuti ili oduzeti odn. otupjeti oštricu. U njima se jasno naznačuje budući trajni sukob Radosne vijesti s postojećim svijetom. Kao da se već ovdje najavljuje rat Isusovu djelu i osobi u svijetu, za sva potonja vremena. Riječ je o prekidu i lomu s prošlim i bivšim, sa sinagogom, sa starim Izraelom, koji se zatvara novomu u Isusu Kristu. Sve što je poslije uslijedilo logična je posljedica iz sudbine samoga Isusa Krista i njegove poruke. Kad čovjek živi kao što je Isus živio, nikakvu drukčiju sudbinu ne može niti očekivati.
Isusove riječi vrijede pogotovo danas. U Isusovoj osobi, riječi i djelu, u njegovoj naravi ima nešto nalik trajnoj revoluciji u svijetu, stalnom prevratu. Taj se izriče i u ovim riječima. Ono što Isus govori, sručuje se kao tropska oluja, tornado ili uragan na postojeće. I što se čovjek više udubljuje i ponire u Isusovu osobu, tim više shvaća dramatiku, opasnost, napetost, to više pojedinac shvaća što je zapravo Isus htio svojim dolaskom na zemlju.
On je trajna protimba i oprjeka postojećemu poretku i stanju. Isus nikada nije ni pomislio da bi se tijekom povijesti mogli smanjiti sukobi oko njega i njegove osobe. Štoviše, kad ljudi budu shvatili ili sve dublje shvaćali što on zapravo hoće, tim će se žešće obrušavati na njegove riječi – to je njegova predodžba budućnosti, i bliže ali i daljnje.
Isus jednostavno kaže: „Evo, šaljem vas kao ovce među vukove!“ Nema tu nikakva jamstva pobjede, naprotiv. Oni će se suočiti s neprijateljskim raspoloženjem, s društvom koje ne želi poruku. Isus nema dobrodošlice u svijetu, rastočenu mržnjom i ratovima. Iskusit će oni u svome životu sudbinu onoga tko ih je poslao – svoga Odašiljatelja. Svijet će se prema njima odnositi ravnodušno, nekada čak i s vučjim raspoloženjem.
I danas je najpogubnije za vjeru upravo ravnodušnost, indiferentnost, nezainteresiranost. Čini se da je svijet samodostatan, da mu Radosna vijest ne treba. Pogotovo ne govor o nekakvu drugom svijetu i s drugoga svijeta. Bog je postao suvišan u društvu, a Isus smeta.
Ravnodušnost je u biti gora od neprijateljstva ili progona. Pojedincu je svejedno. Za progona čovjek ima mogućnost reći javno što misli, može javno iznijeti svoj pogled i navijestiti: Na trgu, u sinagogi, pred političkom javnošću, pred kraljevima i namjesnicima, na sudovima. Upravo kao što to čine apostoli u Djelima apostolskim, kao što to čini Pavao pred rimskim namjesnicima i kraljem Agripom. A indiferentnost, nezainteresiranost je ravna nijekanju.
Isusov glasnik nema nikakve druge ovlasti osim onoga tko ga šalje. Ništa osim Božje snage koja se očituje u slabosti, u ludosti križa, Ne će i ne želi Isus pustolova, fanatika i zanesenjaka, nego zrelih, promišljenih, osvjedočenih i oduševljenih pojedinaca.
Prema Isusovu poimanju Crkva ne treba nikakve državne zaštite. Njezina snaga nije u konkordatima, pravnim ugovorima, nego u autentičnosti navještaja i života. Rana Crkva nije imala nikakve pravne zaštite, zapravo je bila nešto usuprot svih postojećim režimima. Što se više Crkva stavlja pod državni plašt i zaštitu, tim je ona slabija, nemoćnija, pa čak i beznačajna za društvo kao takvo.
Crkva uvijek mora računati s progonima, a nigdje u Evanđelju nije zapisano kako se Crkva, izostane li joj uspjeh na svjetskoj pozornici, treba prilagoditi svijetu, paktirati sa svijetom. Ali joj je stavljeno u povoje da će se, makar posrnula i pala, ponovno podignuti. Tako bijaše od samoga početka.
Jedan se njemački političar, agnostički kancelar očitovao, kako s vremenom Crkvu treba učiniti suvišnom u društvenom poretku. Ona treba tome društvu možda kao paravan ili smokvin list, kao karitativna ustanova, ali ne kao ona koja donosi trajne vrijednosti i vječnu istinu. Njezina se snaga uvijek sastoji u pouzdanju u svoga Gospodina, u vjeri u onoga koji je šalje. I upravo ta snaga malenih i slabih kadra je prkositi i zlosilnicima i tiranima, a ta sol vjere čuva zemlju od truleži.
Vrijedi uvijek iznova naglašeno isticati sudbinsku povezanost Učitelja i učenika, Odašiljatelja i odaslanika. Oni su – prema slici iz Ivanova Evanđelja – mladice na trsu, žiljem i životnim sokovima povezani s njime. Pripadnost Isusu, u patnjama i sramoti, središnja je značajka nasljedovanja.
Isus zauvijek ostaje domaćin, učitelj, gospodar kuće, a učenici njegove sluge, prijatelji, njegovi ukućani. Jedincatost njegova puta nudi im mogućnost da se zapute komad dionice puta s njime. To je iskustvo koje ima samo onaj tko pokuša krenuti za Isusom, u iskustvu Duha koji je prožimao, nadahnjivao i vodio samoga Isusa.
Kršćanstvo nije niti je ikada bilo filozofija koju bi se moglo poučavati ili naučavati, docirati ili demonstrirati s pomoću logičkih ili racionalnih argumenata. Nikada ono nije bilo svjetonazor ili znanstveno mišljenje, nikada ono nije bilo predmetom učenih raspri ili disputa. Naš život ne nosi umijeće govora ili filozofiranja, nego svatko u sebi nosi odbljesak Vječnoga, samoga Boga. U svakome od nas živi snaga njegova Duha, koja ostaje i dalje živjeti, pa i onda kad nestane ove naše fizičke pojavnosti.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje