Lk 7,1-10
Pošto Isus dovrši sve svoje besjede narodu, uđe u Kafarnaum. Nekomu satniku bijaše bolestan sluga, samo što ne izdahnu, a bijaše mu veoma drag. Kad je satnik čuo za Isusa, posla k njemu starješine židovske moleći ga da dođe i ozdravi mu slugu. Kad oni dođoše Isusu, usrdno ga moljahu: »Dostojan je da mu to učiniš jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio.«
Isus se uputi s njima. I kad bijaše već kući nadomak, posla satnik prijatelje s porukom: »Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan da uđeš pod krov moj. Zato i ne smatrah dostojnim doći k tebi. Nego — reci riječ da ozdravi sluga moj. Ta i ja, premda sam vlasti podređen, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: ‘Idi!’ — i ode, drugomu: ‘Dođi!’ — i dođe, a sluzi svomu: ‘Učini to!’ — i učini.«
Čuvši to, zadivi mu se Isus pa se okrenu mnoštvu koje je išlo za njim i reče: »Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere.« Kad se oni koji su bili poslani vratiše kući, nađoše slugu zdrava.
“I kad je Isus dovršio sve te riječi” – tako se obično prevodi. Uzmemo li grčki izvornik, ondje stoji: “I kad je Isus dovršio sve te riječi u uši naroda“. Kao da evanđelist želi reći, Isus govori izravno u uši, riječ treba da dopre do ušiju, a preko ušiju da dopre, da prodre do samoga srca. Isus traži otvorene i poslušne uši, posluh istini, o čemu govori i sveti Petar u svojoj Prvoj poslanici, prvoj papinskoj enciklici (1,22)!
Prethodni odsječak – Isusov govor mnoštvima na zaravni – završava veoma ozbiljnim upozorenjem, pa čak i prijetnjom: Čovjek mora paziti gdje, kako i na čemu gradi svoju životnu kuću. Litica, kamen, stijena ili pjeskovito tlo, na pijesku. Isus ne donosi nikakvu novu teoriju, nikakve nove spoznaje o Bogu, nego sve svoje slušatelje poziva na novi oblik života, životni hod u krajnjem pouzdanju u Boga.
Ne govori Isus o tome što je pravovjerno a što krivovjerno, nego govori o pravočinidbi, o životnoj praksi koja slijedi iz slušanja njegove riječi. I Luka veli, Isusove su riječi još uvijek odzvanjale u ušima naroda kad se spustio prema Kafarnaumu. Zemljopisno su Kafarnaum i Genezaretsko jezero otprilike dvjesto metara ispod razine Sredozemlja.
Već je otprije Luka pisao o vojnicima koji su spremni na pokoru i obraćenje, naime nakon Ivanove propovijedi (3,14), a njima se sada pridružuje i poganski, rimski časnik, satnik, koji ima nasmrt bolesna slugu, koji mu bijaše veoma drag i srcu prirastao. I kad je čuo da je Isus u blizini, šalje mu izaslanstva da mu izliječi miloga slugu.
Luka, kao pokršteni poganin, želi ponuditi i učiniti Radosnu vijest u svojoj inačici simpatičnu poganima i Rimljanima pa stoga prikazuje odnose Rimljana i Židova s ljepše strane, u ugodnu i privlačnu svjetlu. Tu istu misao nastavlja slijediti Luka i u Djelima apostolskim. Taj rimski satnik ima svoje zagovornike u židovskim sumještanima. Makar je stranac, pripadnik osvajačke sile, oni se zauzimaju za njega kod Isusa jer je prema Židovima dobrohotan, čak im je sagradio i sinagogu.
Rimski je satnik Židovima blagonaklon i darežljiv pa stoga mole Isusa da mu svakako učini to dobro djelo. I Isus se zapućuje sa starješinama u njegovu kuću. Međutim, kad je bio napovir kuće, šalje stotnik ponovno izaslanstvo s molbom, kako nije vrijedan da Isus uniđe u njegov dom, jer bi se Isus kao Židov mogao onečistiti u poganskoj kući, nego moli, da samo uputi, izrekne riječ, i bit će mu zdrav sluga.
Rimljanin vjeruje kako je Isus nositelj božanske punomoći i ovlasti, jednako kao i on zemaljske, kraljevske, delegirane. Vjeruje u Isusovu moćnu riječ koja je nabijena silom i pomazana Duhom, vjeruje da je Isus ovjerovljen izgovoriti takve čudesne riječi, da može otjerati demona bolesti i spasiti mu slugu. Djelotvornost te riječi ne zavisi od fizičkoga kontakta, on može postići svoju učinkovitost i u prostornoj udaljenosti.
Isus prepoznaje snažnu vjeru. Isus se sam divi vjeri toga poganina. Čovjek ga uopće ne poznaje osobno, licem u lice, o njemu je samo čuo neobične stvari. Isus je i sam zatečen i zaključno domeće kako takve vjere ne nađe nigdje i ni u koga u Izraelu.
Isus je poslan i poganima, i ovdje kao da se već naslućuje ono iz Djela apostolskih kad je Petar bio poslan rimskomu satniku Korneliju u Cezareju da krsti njega i njegov dom (Dj 10,1-11,18). “Blaženi koji povjerovaše, a ne vidješe”, reći će Isus Tomi (Iv 20,29). Poslije će pisati sveti Petar u svojoj Prvoj poslanici: “Njega ljubite, iako ga niste vidjeli. Još ga ne vidite, ali u njega vjerujete, i kličete od radosti neizrecivim i proslavljenim veseljem, jer postižete svrhu svoje vjere: spasenje duša” (1,8).
Cijelim svojim ponašanjem Isus nam želi posvijestiti kako postoji drugi svijet i poredak u kome nema zapovijedanja; nema nadređenih ni podređenih, nadčinjenih ni podčinjenih, već svijet razumijevanja i ljubavi, sućuti i pomoći, solidarnosti i skrbi, novi svijet koji on u svojoj osobi utjelovljuje. Želi nas prenijeti u taj drugi svijet iz koga on dolazi, svijet koji nas okružuje, božanski zrak koji udišemo.
Stotnik je u svojoj krajnjoj nemoći dodirnuo upravo taj Božji svijet, božansku nadmoć u Isusovoj osobi, i to bijaše početak njegova ozdravljenja i vjere, ali isto tako i ozdravljenja njegova sluge, momka. Spoznaje kako ne može zauvijek imati nad drugima vlast zapovijedanja, kako i on sam mora naučiti slušati, osluškivati, a ne gospodariti.
Nitko ne pripada nekomu drugomu, nitko nije vlasnik ni nad čijim životom, svi se moramo uključiti u Božji ‘sustav’ i poredak, kao sinovi i kćeri istoga oca, kao braća i sestre ovdje na zemlji. Stotnikov je sluga morao nasmrt oboljeti da bi i on i njegov gospodar iskusili ozdravljenje snagom Isusove riječi i postupka.
Gdje bi bilo naše osobno mjesto u cijeloj ovoj zgodi? Često smo i sami nemoćni i ne slutimo koliko snage i istine leži u našoj uzetosti, nemoći, samo kad bismo bili toga svjesni. Čekamo pomoć, a treba samo prihvatiti svijet i sebe, i tako ćemo aktivirati zapretane sposobnosti u samima sebi. Ponekad smo poput satnika, očekujemo spasonosnu riječ. Reci samo jednu riječ… Riječ koja podiže, koja liječi, koja približava čovjeka. Pogotovo ako onaj tko izgovara riječ nosi u sebi živodajnu, životvornu riječ, ako je bogat riječima i životom.
Isus je riznica prave živodajne riječi, pravoga života, njegova je riječ uvijek učinkovita. Isusova je riječ sposobna spustiti se u dubine srca, bića, ona otvara i stvara novi svijet i novu nadu. Izreći pravu riječ znači nerijetko spasiti čovjeka, spasiti brata pored sebe.
Čovjek stanuje u riječi. ‘Riječ je kuća bitka’, kazao je Heidegger. Prvo slovo Biblije jest ‘beth’, a ‘beth’ znači na hebrejskom ‘kuća’. Kao da se želi reći: Sve ovo što slijedi jest životna kuća, riječ kao kuća u kojoj se čovjek može nastaniti, u kojoj može obitavati, pronaći smisao i sreću. Biblija kao riječ – Božja – u kojoj se možemo svi udomiti.
Sve je u riječi. U riječi se priopćuje sami Bog, u riječi stanujemo, riječ je najmoćnije sredstvo koje čovjek posjeduje. Ona je snaga i bogatstvo. S riječju počinje sve, s riječima svršava sve. Reci samo jednu riječ, pravu riječ, ljekovitu riječ, riječ koja je pjesma i melem.
Budimo služitelji i poslužnici prave Riječi, a da bismo to mogli biti, trebamo čudesno osjetilo, a to je sluh, slušanje, posluh. Htio bih tako duboko voljeti riječi da svaka od njih postane molitvom, tako se netko prelijepo izrazio.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje