Lk 10, 1-9
Odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: »Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: ‘Mir kući ovoj!’ Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću.«
»Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: ‘Približilo vam se kraljevstvo Božje!’«
Luka, poganskoga podrijetla, napisao je Evanđelje i Djela apostolska. Pisao je kao poganin poganskim slušateljima i čitateljima. Pisao klasičnim grčkim jezikom, istraživao pomno izvore za svoje djelo. U uvodniku Evanđelja piše kako je istraživao ‘akribično’ sve što su prenijeli oni očevidci i svjedoci događaja među nama.
Napisao najviše od svih novozavjetnih autora. Dva velika sveska u odnosu na ostale spise. U oba spisa prikazuje s jedne strane Kristov život i djelovanje, a na drugoj strani rađanje Crkve na Duhove i njezino širenje u poganskom svijetu. Jedini je učeni poganin među piscima četiri evanđelja. Prema tradiciji rođen je u Antiohiji, gdje je bio liječnik, jer ga Pavao zove „našim ljubljenim liječnikom“ (Kol 4,14), a pisao je vjerojatno nakon sedamdesete godine poslije Krista.
Naći ćemo ga u Djelima gdje se pridružuje Pavlu na drugom misijskom putovanju gdje imamo izvještaje u „mi“ obliku. Dakle, i on je bio sudionik tih doživljaja za prijelaza Radosne vijesti u Europu. Naime, Pavao je imao noćno viđenje gdje neki Makedonac zaklinje: „Dođite, pomozite nam!“
Ne nalazimo li se i danas u istoj situaciji: „SOS“ – pomozite Europi! Gubi se! Nema više Krista! Poganstvo preplavljuje nekoć kršćansku Europu.
Vjerojatno je ostao u Filipima nekoliko godina da bi se potom pridružio Pavlu na putu u Jeruzalem te ostaje u njegovoj blizini do Pavlova tamnovanja i zatočeništva u Cezareji. Za te dvije godine vjerojatno je Luka prikupljao informacije o Isusu, njegovu životu i djelovanju, intervjuirao osobe koje su poznavale Isusa. Možda se susreo i sa zapisima o Mariji. Pridružio se Pavlu na onome završnom opasnom morskom putovanju u Rim gdje mu je bio vjerni suradnik i drug, što Pavao priznaje u spisu upućenu Timoteju (2 Tim 4,11) i Filemonu (Flm 24).
Naglasci njegova Evanđelja mogu se sažeti u nekoliko točaka.
Naime, Kristova poruka je:
1.Poruka milosrđa. Isus ima sućuti s bolesnicima, grješnicima, sa svima koji na bilo koji način pate. U svome djelu Isusa prikazuje otvorenim prema Samaritancima, gubavcima, carinicima, grješnicima, ženama, vojnicima, nepismenim pastirima. Jedino Luka donosi zgodu s onom grješnicom koja mu suzama pere noge, zatim izgubljeni novčić i izgubljena ovca te izgubljeni sin. Jedini on ima zgodu o milosrdnom Samaritancu i Zakeju. On jedini donosi zgodu s dobrim razbojnikom na križu komu Isus obećaje kraljevstvo nebesko.
2.Potom, Isus je došao zbog svih na ovaj svijet. Lukino Evanđelje Radosna je poruka spasenja svim ljudima. Isus je umro za sve ljude. Isusovo rodoslovlje ne seže kao u Mateja samo do Abrahama, nego čak do Adama, prvoga čovjeka. Dakle, Isus nije samo Davidov potomak, nego sami Božji Sin.
3.Nadalje, Lukina su ljubav siromasi, ‘mali čovjek’, počev od Zaharije i Elizabete, Marije i Josipa koji bijahu siromasi, Šimuna starca i proročice Ane u Hramu, a Luka ističe ono što danas nazivamo ‘evanđeoskim siromaštvom’. Od početka do kraja provlači se misao siromaštine i neimaštine. Pastiri su ljudi niže vrste, nečisti. Oni primaju prvi poruku spasenja od anđela kako se rodio Spasitelj, Krist Gospodin (2,8 sl.). Samo Isusovo rođenje je u bijednim okolnostima: u štali, jaslama (2,7). Marijina žrtva i prinos u hramu je žrtva siromašnih ljudi koji ništa nemaju, pa prinose dvije grlice, odn. golubića (2,24). To je prinos najsiromašnijih. Zatim u samom Isusovu djelovanju i navještaju: Isus naziva blaženima siromahe, zatim jedini navodi prispodobu o bogatašu i siromašnom Lazaru (16,19-31), prispodobu o siromahu putniku koji je zapao među razbojnike i koga Samaritanac spašava (10,30-37), siromašnoj grješnici koja se baca do njegovih nogu i moli milost (7,36 sl.). Siromah je i Zakej pored svog bogatstva, jer je odbačen, on je kolaboracionist s Rimljanima (19,1-10). Upravo u toj zgodi navodi Luka Isusove riječi: “Sin je Čovječji došao potražiti i spasiti ono što bijaše izgubljeno” (19,10). Razbojnik na križu prima Isusovo jamstvo da će biti s njime još danas u raju (23,43). Odbačen od svih, isključen iz društva, prima jamstvo spasa od Isusa.
4.Njegovo je Evanđelje Radosna poruka posvemašnjeg odricanja. Treba se do kraja odlučiti za Krista koji je jedini Spasitelj svih ljudi. Luka ističe potrebu posvemašnje odluke za Gospodina.
5.Njegovo je Evanđelje Radosna vijest molitve i Duha Svetoga. U svim bitnim trenutcima Isusova života Isus je molitelj i učitelj molitve. A Duh je onaj koji dovršava Isusovo djelo u svijetu.
6.Lukino je Evanđelje prepuno radosti. Ona provijava cijelim djelom. Isus naviješta Radosnu vijest, a rana Crkva ispunjena je radošću i Duhom Svetim.
Upravo je to ono što odlikuje Lukina Isusa za razliku od drugih evanđelista. Isus je ljudski, topliji od drugih slika koje o njemu kruže. Možda je tu odlučno ako imamo u zreniku da Luka piše poganima, da piše onima koji još nisu kršćani, želeći im prikazati u lijepu svjetlu i bojama samog Gospodina. Nije nasjeo opasnosti koja je vrebala za njegova pisanja da prikaže Isusa kao nekakva ‘božanskog čudotvorca’, slika koja je bila vrlo uobičajena u to vrijeme u poganstvu (pojam ‘theios aner’, to su razni vračevi, čudotvorci, iscjelitelji, ljudi koji su raspolagali nadljudskim i nadnaravnim silama). Daleko je Luka od takva prikaza ili slike.
Nije Luka ni romanopisac koji bi htio prikazati nekakva junaka ili zadovoljiti radoznalost svog čitatelja. Isus nije neki mitski lik ili figura, nije obični čovjek: On je Bogočovjek. Luka kuša izbjeći za Isusa naziv “Sin Božji”, jer je grčka i rimska mitologija prepuna raznih božanskih potomaka i sinova. Samo jedan primjer: Onaj rimski stotnik prema Marku pod Isusovim križem, nakon što je Isus izdahnuo, priznaje: “Uistinu ovo bijaše Sin Božji” (Mk 15,39). Luka je prema tome nazivu suzdržan, pa stoga takvo oslovljavanje ispušta ne samo na tome mjestu, nego i u cijelom evanđelju.
On ovdje veli: “Doista ovaj čovjek bijaše pravedan”(23,47). ‘Sin Božji’ je u helenizmu otrcana formula koja nije mnogo značila. Za Luku je Isus daleko više Sin Nebeskog Oca tako da mu onaj pojam nije bio dostatan da na dovoljan način izrazi Isusovu tajnu svojim čitateljima. Za njega je Isus prvenstveno Gospodin – Kyrios, za razliku od onih „gospodara“ u Rimu koji vladaju carstvom koji sebe nazivaju „Kyrios“.
Jedini je pravi Kyrios Krist Gospodin. Stoga Djela apostolska završavaju riječju kako je Pavao naviještao Isusa Krista kao „Gospodina“. Zna Luka za Pavlovu smrt i mučeništvo drugih apostola, ali na pozornici ostaje jedan – ne onaj Kyrios u Rimu – car, kako su se voljeli nazivati rimski imperatori, nego je pravi Gospodin onaj koji je pobijedio na križu – Krist Isus.
7.Lukin je stil osebujan, piše toplo, po čemu se razlikuje od drugih sinoptika. On je doslovce dopuna Mateju i Marku. Blago Pisma istinski je dar Duha Svetoga Crkvi, svima nama. Hvala Bogu na Luki, evanđelistu!
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje