Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Mt 8,23-27
Kad Isus uđe u lađu, pođoše za njim njegovi učenici. I gle, žestok vihor nasta na moru tako da lađu prekrivahu valovi. A on je spavao. Oni pristupiše i probudiše ga govoreći: »Gospodine, spasi, pogibosmo!« Kaže im: »Što ste plašljivi, malovjerni?« Tada ustade i zaprijeti vjetrovima i moru te nasta velika utiha. A ljudi se u čudu pitali: »Tko je taj da mu se i vjetrovi i more pokoravaju?«
Neposredno nakon poziva na nasljedovanje Isus ulazi sa svojima u lađicu, gdje je od umora zaspao. Podiže se oluja, morska pijavica, učenici su u smrtnoj opasnosti. Kao da je cijeli svijet s jezerom uzavreli kotao od oluje. Možda je to neka vrst maloga tornada, „pijavice“ koja se zna stvoriti za sparna vremena. Znamen nesigurnosti čovjekove egzistencije na moru života. Što može mala lađica spram silne oluje? Kod Marka se to odvija „podvečer“.
‘Malovjerni’ – tim riječima oslovljava Isus redovito i samo svoje učenike. Dakle, oni koji su uza nj, ali nedovoljno čvrste vjere i pouzdanja. Što bi onda bila velika, čvrsta vjera, kad je ovo mala vjera? Vjerojatno ona koja se ničega ne boji, ni vode ni vatre, vjera koja zahvaća cijela čovjeka, do srži. Tko pak spava mirno i u oluji i nevoljama? Samo dijete! Ono zna da je majka uza nj i stoga je sigurno u njezinu pomoć. „Kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša je moja u meni“, veli psalmist. Takvo što očekuje Isus i od svojih.
Stupiti u lađu znači poći za Isusom, nasljedovati Isusa. Lađa je inače znamen, simbol za skupinu učenika, Kristovu zajednicu, Crkvu, koja plovi vremenom. Nasljedovati Isusa znači biti na putu, biti u Isusovoj školi, a to je uvijek povezano s kušnjama, protimbama, potresima, vanjskim i nutarnjima. I tko se bez zadrške preda, izruči Isusu, u svoj svojoj nesigurnosti, taj može očekivati i Božji zahvat u vlastitom životu.
„Zar nemate vjere, vi malovjerni? Gdje vam je vjera? Zar mi još ne vjerujete“, kao da veli Isus svojima. Gdje sam ja, tu je mir, tišina, sigurnost, udomljenost“. Sve je ovo, kao što veli Pavao, napisano nama za pouku, da utjehom Pisma imamo čvrsto pouzdanje i nadu u Gospodina (usp. Rim 15,4).
Uvijek smo u ugrozi, u opasnosti. Znamen tomu je plovidba morem, poglavito pak u antičko vrijeme. Pa ni danas nismo sigurni na moru, ni u onim najvećim brodovima, cruiserima. Znamo što se dogodilo nepotopivom Titanicu, ali točno stotinu godina poslije i superluksuznom plovećem hotelu, odnosno gradu u malome, Costa Concordia.
Što Isusa nosi, u što se on pouzdaje? Čuli smo da nema nikakva skloništa ni boravišta, pa ni onakva što ga imaju lisice i ptice. Ali zna da ga Otac drži i nosi, da je u Očevoj ruci i da u njemu počiva, miruje. On je u Ocu udomljen.
Treba vjera i pouzdanje u Gospodina, Boga Abrahamova, Izakova, Jakovljeva, koji je izabrao očeve da preko njih izlije blagoslov na svijet. O tome govori i prorok Amos u današnjem čitanju iz Staroga zavjeta. Učenici imaju poslanje u svijetu i zato njihov brod ne može potonuti. Na njemu je Isus. Njemu se pokoravaju more i valovlje te vjetrovi. Stoga i veli učenicima: „Ne bojte se, malovjerni!“ Prije nego je utišao oluju, on razgovara s njima. Kao da im želi reći: Ma ne bojte se! Drukčije stoje stvari primjerice kod Marka. Ondje oni u panici viču Gospodinu. Isus najprije utišava oluju i vjetar, i onda ih prekorava.
Učenici viču Gospodinu u svojoj tjeskobi, kao da žele reći, zašto on ne mari što oni ginu. On odgovara kako je taj uzvik posve suvišan. Prekorava ih zbog malodušja i malovjerja. Nije riječ o tome hoće li se barka života prevrnuti ili napuniti vodom, već je riječ o tome, vjerujemo li da je Gospodin s nama u svakoj prilici našeg života, i kad su valovi pregolemi.
Pred Gospodinom i njegovim moćnim pogledom i rukom, na njegovu riječ prestaje strašna prijeteća moć prirodnih, svjetskih i paklenih elemenata. Što se zbiva u nama kad provale iz nas osjećaji krivnje, kompleksi grijeha, ako iz nas provali neokajani grijeh, krivnja i prošlost koja nas davi? Ne će nas spasiti uvjeravanje kako to nije tako strašno. Tko nam može pomoći? Tko nas u toj situaciji može spasiti?
Samo Gospodin koji razdvaja elemente, nebeske i zemaljske vode. To je zapravo novi čin stvaranja. U biti ne nose niti daju sigurnost ni lađa ni more, već Isusova riječ i prisutnost. Krist ne samo da tješi, nego on i liječi. On je tješitelj, ali prvenstveno iscjelitelj. Zadnju riječ nema zlo, nema grijeh, nego Gospodin Isus i njegova riječ. U njegovoj smo ruci, bilo da živimo ili umiremo.
Ova zgoda iz evanđelja postaje značajna kad počne govoriti meni, kad se stopim s njome, kad me riječ pogodi. Svatko živi u strahu, a strah po svojoj naravi čovjeka razdvaja, baca u izolaciju i osamu. Svi naši strahovi s kojima živimo zgušnjavaju se redovito u životni strah, u strah od sutra. Strah pred strahom, strah nas je od nas samih, od drugih ljudi, od budućnosti. Gdje ovlada strah, nema mjesta nadi i ako se u čovjeku strah osamostali, proširi, gubi čovjek samopouzdanje u sebe, gubi i svoj identitet.
Mnogi žive u strahu od straha. To je još najteže! Pogotovo ako čovjek osjeti da su ga napustili svi, i ako ima osjećaj da ga je i sam Bog zaboravio. Kao ishod toga čovjek dvoji glede smisla života. Zato takav mora biti istrgnut iz svog straha. Snažnom rukom, jakim šokom.
Isus je proživio u svome životu iste osjećaje, u svojoj agoniji u Getsemaniju, u svojoj smrtnoj borbi na križu. Posvemašnja ostavljenost. Niotkuda odgovora, prepušten sam sebi, vapije za pomoć. Moli svoj De profunds; Iz dubine, Gospodine, vapijem k tebi! Podnio je sve da bi nam pokazao put.
Bog nam ne će dati odgovor ako na vagu svoje vjere i svojih problema ne stavimo svoj život, svoju egzistenciju. Oluja će se stišati tek tada kad dopustimo Isusu prodor u sva područja svojega bića. Odlučno je upravo to što nam je htio Isus podariti. Veliki mir, utihu, tišinu, pouzdanje, sabranost u njemu. On zrači onim što nam u životu treba, on može utišati sve što nas muči i uznemiruje. On nosi i unosi mir. Treba li nam (i)šta više?
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje