Petak, 16. svibnja 2025.

Ne pitaj što Domovina može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za Domovinu

Biblijska poruka 20. 10. 2024. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Novi čovjek i novi poredak

Mk 10, 35-45

 

Pristupe Isusu Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, govoreći mu:

»Učitelju, htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo.« A on će im: »Što hoćete da vam učinim?« Oni mu rekoše: »Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva.« A Isus im reče: »Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?« Oni mu rekoše: »Možemo.« A Isus će im: »Čašu koju ja pijem pit ćete i krstom kojim se ja krstim bit ćete kršteni, ali sjesti meni zdesna ili slijeva nisam ja vlastan dati – to je onih kojima je pripravljeno.«

Kad su to čula ostala desetorica, počeše se gnjeviti na Jakova i Ivana. Zato ih Isus dozva i reče im:

»Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.«

Odlomak iz proroka Izaije čitamo u njegovoj cjelini na Veliki petak. Isus u Evanđelju najavljuje svoju smrt, po treći put, a učenici su spori u shvaćanju, slijepi pored očiju, gluhi pored ušiju. Nakon godina drugovanja kao da nisu ništa naučili u Gospodinovu okružju. A poslije će Isus uputiti isti prigovor onoj dvojici na putu u Emaus.

U našem svakodnevnom životu nema većega razočaranja nego kad nakon godina drugovanja i prijateljevanja s nekom nama dragom osobom na kraju shvatimo da nas ta osoba nije ni shvatila niti razumjela, unatoč svim našim osobnim pokušajima da joj se približimo, podarimo svoje misli, osjećaje, nakane, svoje životne planove.

S istim se problemom suočavao svakodnevno i Isus. Dok on s jedne strane govori o svojoj smrti (r. 32-34), oni se međusobno prepiru o mjestima s desne i s lijeve. Namjesto ‘fotelja’ Isus od njih traži samo jedno: Ići za njim, krenuti njegovim križnim putem.

Što im Isus nudi? ‘Kalež’, novo ‘krštenje’, gorčinu, suze, znoj. Mučeništvo kao konačnicu vjernosti njemu, Učitelju. Isus se poistovjećuje sa ‘Slugom Jahvinim’ iz Izaije te polaže svoj život kao žrtvu pomirnu i otkupnu, ‘za sve’. Učenici uglas prihvaćaju Isusovu ponudu: i kalež, i patnju, i progonstvo. Možemo!“Yes we can!“ Samo dokle i do kada?

Prelistamo li u istom Evanđelju samo dva lista naprijed, vidjet ćemo ishod toga njihova lakovjernog obećanja. Kad je u Getsemaniju postalo ‘ gusto i vruće’,“svi ga ostaviše i pobjegoše“ (Mk 14,50). Ivanovo Evanđelje kuša doduše donekle ispraviti sliku o ‘Ljubljenom učeniku’, gdje se redovito misli na Ivana Zebedejeva, ali je ono nastalo poslije i ima svoju specifičnu nakanu.

Evanđelist je Marko stariji i vjerodostojniji u izvješćima. Da su dvojica Zebedejevih u svom mladenačkom idealizmu i zanosu mogli samo načas pogledati u budućnost, što čeka Učitelja i njih, ne bi se onako olako izjašnjavali i izgovorili “Možemo“.

Tko nam jamči da ćemo u odsudnom trenutku biti hrabri i ne zakazati? Samo i jedino povezanost s Bogom, odnosno s Isusom Kristom. Daleko više može vjera i povjerenje od svih izljeva hrabrosti. Čovjek će biti daleko čovječniji, snažniji, vjerodostojniji, što je tješnje povezan s Gospodinom.

Cijelo deseto poglavlje u Marka bavi se zapravo tematikom kušnje i pada, odnosno postojanosti u kušnji i njezinu nadvladavanju. Isus je u pustinji nakon četrdesetodnevnog posta bio trostruko kušan: kušnja bogatstva, moći, ugleda, vlasti, karijere. Sotona mu nudi svega u izobilju, samo ako ga bude slijedio, ako mu se prikloni i pokloni.

Iskonska kušnja s kojom su suočeni prvi ljudi, Adam i Eva, ponavlja se u svakoj pojedinačnoj egzistenciji. Isus nadvladava kušnje i time daje primjer svojima. Ovo poglavlje, deseto, obrađuje također trostruku tematiku: braka, bogatstva i moći. Time kao da u zametku imamo utemeljenje triju zavjeta u Crkvi – čistoće, siromaštva i posluha, odnosno poniznosti. Tomu se suprotstavljaju trostruka požuda: tijela, očiju, oholost života, te ako im se čovjek prepusti, tada on nanosi štetu i ugrožava svoga bližnjega, a još većma samoga sebe.

Ono što bi moglo poslužiti normalnu razvoju čovjekova života, postaje zamkom, porokom, stupicom. U ovome surječju zavjeti ne bi bili ‘krjeposti’, ili uvježbavanje u krjeposnom načinu života, nego kao put otkupljenja, oslobođenja. Put do novog čovjeka, novog srca. Put iz otuđenja u slobodu. Stoga Isus daje prvenstvo pojedincu, osobi, pred društvom. Pojedinac mora iskusiti spasenje, spašenost, mora se istrgnuti iz svih oblika otuđenja.

Spasenje nadilazi i pojedinca i društvo, a postoji patnja koja se ne da riješiti niti nadići ni socijalnim, a ni političkim putem. I u najboljim i najoptimalnijim socijalnim uvjetima i strukturama može čovjek skapavati i umrijeti od otuđenja. Optimalne strukture ne čine čovjeka automatski dobrim, zrelim, krjeposnim bićem. Isus je uvijek imao u zreniku Oca i čovjekov odnos prema njemu, a tek iz egzistencijalnog odnosa prema njemu slijedi pravi, ispunjeni i osmišljeni život.

Zato kraljevstvo Božje i ustroj toga kraljevstva nema ništa zajedničkog s ovozemaljskim sličnim ustrojbama. Njegova se misao stubokom suprotstavlja bilo kakvoj vrsti nasilja, gospodarenja, moći, zlosilja. Kao da i ovdje slušamo blizu jeku one Jotamove basne iz knjige Sudaca (9,7-15) gdje glog postaje kraljem nad svim voćkama i stablima. I po(r)uka je jasna: Tko se otima za vlast i premoć? Samo klatež, bezvrijedno, koje nikomu ne koristi, a svakomu škodi!

U Isusovu očištu imamo jasni sukob starog i novoga. Čovjek je dužan davati danak starom poretku i nemoguće ga je tako lako promijeniti. Samo s tom razlikom što Isus veli: Tako ne smije biti među vama, otkupljenicima, spašenima. Među vama moraju vladati novi odnosi. Služba u zajednici Crkve mora biti to što i ime kaže: Služenje! To je nutarnja identifikacija i identitet zajednice.

Zajednica je Božje djelo i nemoguće je ulijevati ‘novo vino u stare mjehove’. Svaka služba ili služenje u zajednici služba je Istini, Evanđelju, a ne većinskom ili općem mnijenju. Isusova riječ nije teoretiziranje o načelnim pitanjima ljudskih međuodnosa, nego je to zbir životnih načela koji su nužni i ostvarivi, želi li čovjek služiti Isusu Kristu. Vjernik, u evanđelju ocrtan u liku najbližih Isusovih učenika, sudbinski se uključuje i povezuje s Isusom Kristom. On je ‘na putu s njime’ (r. 32), tj. na putu prema Jeruzalemu i Golgoti.

Isus nije, kako su ga neki htjeli prikazati, društveni prevratnik. Nije pozivao na prevrat niti na rušenje postojećih ustrojbi. Nije očekivao boljitak u svijetu promjenom struktura ili rušenjem vlasti, ma kako i koliko ona bila nečovječna. On je glasnik obraćenja, obraćena i preobražena srca. To se srce mora staviti u službu čovjeku. Odčitati se to može na liku svetoga Franje.

Kad je na asiškom trgu bacio ocu novac i odjeću pred noge i odrekao se svoga sinovstva, on je zapravo u očima ljudi nitko i ništa. On više nije sin trgovca kojeg poštuju zbog oca. On nije obrtnik, nije klerik, nije redovnik, nije ni prosjak koji bi imao torbu i štap. Nije ni učen, nije pohađao velike škole. On je zadnji u gradu komu se svi rugaju i ismijavaju ga. Ali on je potpuno svoj, Franjo, potpuno neovisan o tome što ljudi misle i govore.

Ništa mu više ne može nauditi jer je ispunjen neopisivom unutarnjom snagom, zahvalnošću i radošću. Iz susreta s Kristom ima snagu izdići se iznad svakodnevnih emocija, čak i patnje i smrti. Stalno je raspoložen za spontane pohvale i može se radovati svojoj boli. Njegov život izražava ono što znači biti u pravu, ali ne prvi zdesna ili slijeva. Oko njega se okupljaju stranci jer ih zahvaća isti duh. Formira se zajednica u kojoj prevladava atmosfera bratstva, pažnje, obzira, zahvaljivanja i hvale. Jednakost svih postala je stvarnost koju je donijelo zajedničko iskustvo Kristove moći. Spor oko statusa učenika koji se danas predstavlja u suprotstavljenim crkvenopolitičkim smjerovima na raznim sinodama ne će se riješiti argumentima, optužbama i grčevitim obranama, ne autoritetima, nego oslanjajući se na duh Isusov koji nas treba zahvatiti.

promijeni li se poredak ili strukture, a ne istodobno i srce, stvara se prostor bez duha, obezdušeni prostor, koji se doskora prevraća u nasilje i strahovladu. Služba, a ne gospodarenje, podaruje svakoj vlasti toplinu i čovječnost. Takva je služba onda ljubav, jer ljubav uvijek služi.

Ljubav mijenja dvojako: I onoga tko ljubi i ljubljenu osobu. To onda mijenja svijet i njegov poredak. Stanje nikad nije bilo idealno. Obmana je očekivati takvo nešto. Uvijek su ljudi u procijepu, krizi. Pisac Poslanice Hebrejima, što je malo odulja homilija, kuša svojim spisom ugroženoj zajednici uliti svježe krvi i oduševljenja u životnoj borbi. Pogled upire neprestance u Isusa Krista. A mi, ljudi pod teretom života i obveza, grijeha i padova smijemo podignuti pogled i zagledati se u Isusa Krista, predvodnika i krčitelja puta, mostograditelja između Neba i Zemlje.

Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje

Najnovije

Bleiburg i Križni put: još uvijek otvorene rane hrvatskog naroda

🕯 𝐔 𝐬𝐩𝐨𝐦𝐞𝐧 𝐧𝐚 𝐡𝐫𝐯𝐚𝐭𝐬𝐤𝐞 𝐳̌𝐫𝐭𝐯𝐞 𝐁𝐥𝐞𝐢𝐛𝐮𝐫𝐠𝐚 𝐢 𝐊𝐫𝐢𝐳̌𝐧𝐨𝐠 𝐩𝐮𝐭𝐚   Danas smo se na splitskom Lovrincu, u molitvi i tišini, 𝐩𝐨𝐤𝐥𝐨𝐧𝐢𝐥𝐢 𝐬𝐣𝐞𝐧𝐚𝐦𝐚 𝐝𝐞𝐬𝐞𝐭𝐚𝐤𝐚 𝐭𝐢𝐬𝐮𝐜́𝐚 𝐧𝐞𝐯𝐢𝐧𝐢𝐡...

Istina kao zalog pamćenja: Knjige o stradanju franjevaca predstavljene u Mostaru

Dvije knjige posvećene ubijenim hercegovačkim franjevcima, "Krvlju opečaćeni za nebo" i "Svjedočanstva o ubijenoj gimnaziji", predstavljene su u srijedu navečer u dvorani ispod zvonika...

Nadbiskup Kutleša objavio Proglas o Kauzi beatifikacije kardinala Franje Kuharića

Zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša službeno je objavio Proglas o otvaranju kauze za beatifikaciju sluge Božjega kardinala Franje Kuharića. Time je i formalno započet...

Biblijska poruka 15. 5. 2025. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Gospodin je u svojim odaslanicima

  Iv 13,16-20   Pošto Isus opra noge učenicima, reče im: »Zaista, zaista, kažem vam: nije sluga veći od gospodara niti poslanik od onoga koji ga posla....

U Zagrebu u drugi krug ulaze Tomašević i Herman, a onda se skidaju rukavice i Zagrepčani odlučuju hoće li Zagreb biti jugoslavenska ili hrvatska...

  Piše: Vlado Kolak, glavni urednik   Ankete pokazuju značajan pad popularnosti Tomasevića! Narodu je postalo jasno da je sekta Možemo s nesposobnim Tomaševićem uništila Zagreb kao kulturnu,...