Iv 15,12-17
Reče Isus svojim učenicima: »Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.
Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime.
Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge.«
Vi ste moji prijatelji! Ne zovem vas više slugama, nego prijateljima! Na rastanku sa svojima u dvorani Posljednje večere Isus ostavlja svoj duhovni dragulj, duhovnu oporuku. Znamo što znači biti prijatelj, prijateljevati, znamo što je prijateljstvo u ljudskim protegama. Upravo to Gospodin obećaje svojima. Ostaje s nama kao prijatelj, i to ponajbolje tumači odnos između učenika i Učitelja. Izgovara te riječi Isus u tužnom, najžalosnijem i najtragičnijem trenutku svoga života, kad je Juda napustio dvoranu i otišao u noć.
Reći će mu poslije Isus u Getsemaniju, kad je došao s ruljom, naoružanom mačevima i toljagama kao na razbojnika, da Učitelja poljupcem prokaže te ga uhite: „Prijatelju! Zar i ti ovdje?“ Isus naglašava stalno kako se srce njegovih učenika ne smije uznemirivati. On u velikim potezima izriče svoje poslanje. Njega šalje Otac, on šalje svoje učenike. Daje im jamstvo svoje prisutnosti u njihovu životu i djelovanju. Najizrazitije, najzornije je to u vezi prijateljstva i prijateljevanja. Priopćio sam vam sve što sam čuo od Oca svoga. Dakle, i vi ste kao moji prijatelji, uključeni u to intimno zajedništvo Oca i Sina.
Bit ćete i ostati moji prijatelji, budete li (iz)vršili i ispunili zadaću koju vam nalažem. Onima koje je netom nazvao svojim prijateljima Isus poručuje: Niste vi mene izabrali, nego sam vas ja izabrao. Ne možemo dovidjeti dosege toga izričaja, nije to u dometima ljudske mudrosti ili umovanja, kada i gdje mi biramo svoje prijatelje.
Isus veli kako on bira njih. Nad njim je izrekao Otac riječi na Jordanu: „Ovo je Sin moj, Izabranik!“ Otac ga je izabrao, odabrao, on je miljenik Očev. Isusovi su učenici njegovi miljenici, izabranici. Oni nastavljaju njegovo djelo i poslanje u svijetu i povijesti. Naša odluka za Gospodina samo je odgovor na njegov izbor. On je već prije bacio oko na nas.
Ovaj izbor, ovo nazivanje i imenovanje ‘prijateljima’ nešto je poput pomazanja i posvete za djelo za koje ih izdvaja i odašilje u svijetu. On ih naskroz uzima u svoj posjed, uranja ih u djelo spasavanja svijeta. Upravo kao što je Isus sam sebe prepoznao u sinagogi u Nazaretu u trenutku kad je otvorio one subote svezak Izaije proroka i primijenio na sebe prorokove riječi: „Duh je Gospodnji na meni! On me pomazao. On me poslao!“ Duh pomazuje i uzima u službu.
Isto čini Isus sa svojima: „Ja sam vas izabrao. Ja vas i šaljem u svijet da donesete plod i rod vaš da zauvijek ostane“ (r.16). Ja sam vas odredio. Ovo ‘odredio’ u grčkom izričaju ima prizvuk žrtve, žrtvovanja. Prethodno je Isus govorio kako nema veće ljubavi nego da tko život svoj položi za svoje prijatelje (r.13).
Isus govori o svojoj žrtvi, ali govori i o žrtvi svojih učenika. Oni će biti žrtve za svoga Učitelja, žrtve Evanđelja. Poslani u svijet i određeni donijeti poruku spasenja i život svijetu. Pa zorno to čitamo ovih dana i u Djelima apostolskim. Oni su podmetnuli svoje glave i živote, žrtvovali se do kraja za Radosnu vijest.
Proniknemo li u riječi koje Gospodin izgovara, zamijetit ćemo kako su uvijek zajedno ljubav i poslanje, ljubiti i slati, odašiljati. Ljubav koju nam Gospodin daruje jest ujedno i naše poslanje. Kao što je mene Otac ljubio, i ja vas ljubim. Ljubav nas sili na djelovanje.
Nakon uskrsnuća, na uskrsnu večer, reći će Isus: Kao što je mene poslao Otac, i ja šaljem vas! I kao što si ti poslao mene u svijet, i ja sam poslao njih u svijet (usp. Iv 17,18). Isus onima koje želi učiniti svojim prijateljima iskazuje povlasticu i milost da budu njemu zdesna i slijeva, da s njime prevale put. On je Put i mi hodimo tim putem. On je trs koji crpe životne sokove iz Očeve ljubavi. I taj korijen, koji je sami Gospodin, tjera životni sok u mladice što onda donose obilan rod i plod.
Ljubiti kao što nas je On ljubio! Dubina, širina, visina, duljina ljubavi određena je primjerom i uzorom – Isusom Kristom. On je istinski trs, on je istinski prijatelj, on zna što nam treba, on hoće da se sa svakim čovjekom susretnemo kao s bratom, s prijateljem. To je Isus kazao apostolima, to izgovara svakomu svomu učeniku.
Po plodovima se stablo poznaje. Apostolski poziv i poslanje samo su onda plodonosni i plodotvorni ako se događaju u ljubavi i iz ljubavi. Moliti i raditi, ljubiti i moliti – to su preduvjeti za blagoslovljeni rad za Gospodina.
Isus je jednostavno tu da nam kaže što bi trebao biti život i kako se živi, kako živjeti život. Božji „Amen“ (usp. 2 Kor 1,19.20) u Isusu uzima sve naše i kazuje, napućuje nas kako se živi. Bog ne ostaje daleka zagonetka ni tajna, on postaje jednim od nas, postaje zrno koje pada u zemlju, umire, ide u krajnju ostavljenost križa i odbačenosti da rekne tebi i meni kako smo prihvaćeni i kako možemo biti novi ljudi.
Isus je ljubav koja umire za nas, on je pobjeda ljubavi, životna snaga ljubavi. On je ključno mjesto te ključna i zvjezdana točka čovječanstva. Znam što me čeka u budućnosti. Ne nešto, nego Netko, On. On dolazi, kao zadnja riječ. I pred Isusom se odlučuje ima li moj i tvoj/naš život smisla ili smo ga promašili.
Ovaj je Isus iz Boga. Izriče Boga, sriče Boga, u svim licima i padežima, svjedoči Boga cijelim svojim bićem, umire, a Bog stavlja na sve Isusovo završnu riječ, svoj pečat, ovjerovljuje ga u uskrsnuću. Ono što Isus izriče u svojoj poruci, u svome Evanđelju, u svojim djelima, u svome životu i umiranju, u životu i smrti – sve to Bog autorizira uskrisujući ga od mrtvih. Stavlja svoj završni potpis, svoj „Amen!“ Sve dotadašnje nadmašuje te ubuduće vrijedi: Bog je onakav kakvim ga Isus očituje. Želim li Bogu, moram se zaputiti Isusu.