Četvrtak, 30. svibnja 2024.

Ne pitaj što Domovina može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za Domovinu

Biblijska poruka 24.4.2024. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Isusova riječ kao sudište svijetu

Foto:Radiopostaja Mir Međugorje

 

Iv 12,44-50

Povika Isus: »Tko u mene vjeruje, ne vjeruje u mene, nego u onoga koji me posla; i tko vidi mene, vidi onoga koji me posla. Ja — Svjetlost — dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane. I sluša li tko moje riječi, a ne čuva ih, ja ga ne sudim. Ja nisam došao suditi svijetu, nego svijet spasiti. Tko mene odbacuje i riječi mojih ne prima, ima svoga suca: riječ koju sam zborio — ona će mu suditi u posljednji dan. Jer nisam ja zborio sam od sebe, nego onaj koji me posla — Otac — on mi dade zapovijed što da kažem, što da zborim.

I znam: zapovijed njegova jest život vječni. Što ja dakle zborim, tako zborim kako mi je rekao Otac.«

Ovim završnim sažetkom svršava u Ivanovu Evanđelju Isusovo javno djelovanje. Nakon ovoga zaključnoga obraćanja prelazi se na Isusovu muku i proslavu. Slijedi 13. poglavlje u kome Isus najprije pere učenicima noge, a onda nastavlja u dramatičnu tonu – prokazuje izdajicu, Petrovo zatajenje, te nam ostavlja oporučne govore. Svoju osobnu oporuku. Javno će se oglasiti ponovno tek na sudištu, pred Velikim vijećem i Pilatom.

U ovim se redcima sažimlje Isusovo javno djelovanje. Isus uzvišenim i povišenim glasom zaokružuje u konačnici svoju poruku. I ovo treba Crkva kroz svu povijest naviještati kao konačnu istinu: Nema istine kršćanske vjere u Isusa koja ne bi istodobno bila i vjera u Boga Oca. Niti ima vjere u Boga mimo Isusa. On je onaj završni i konačni objavitelj, završna Riječ samoga Boga. Boga nitko nikada nije vidio! Isus je prozor u Boga i zrcalo našega Boga. Egzegeza, živi tumač i gestikulacija samoga Boga cijelim svojim bićem.

Imamo na jednome mjestu u sažetku velike teme cijeloga Ivanova Evanđelja: Svjetlo i tama, slušati i ostati, čuvati, suditi i spašavati. Dobro i pravilno vidi i zna samo onaj tko vjeruje. Isus nije neki izvanredni pojedinac, jedinstvena pojava u povijesti svijeta, nego je sami Sin Božji koji je došao kao svjetlo na ovaj svijet.

U Ivanovu Evanđelju svjetlo je i istina, i život, i radost, i spasenje. Vjera se sastoji u spoznaji božanskoga Isusova iskona, a tko vjeruje, prihvaća u sebe svjetlo poput biljke koja se hrani klorofilom, pretvaranjem svjetla u hranu i energiju, i svjetlo ga upija u sebe. Tko vjeruje, odlučio se za život.

Vjera – nevjera, svjetlo – tama. Sve se odlučuje ovdje. Pred Isusom. I dandanas. Ova se riječ upućuje i danas protiv svih onih za koje je Isus samo uzor pravoga čovještva, neka veličina, za koje on nije više Božji Sin. U tami svijeta vjerom u Isusa čovjeku se omogućuje pristup u Božje svjetlo. Nitko ne mora ostati u tami.

I opet imamo ono što smo čuli prethodno u razgovoru s Nikodemom: Bog je tako ljubio svijet te je poslao svoga Sina ne da svijet osudi, nego da svijet spasi. Isus nije sudac. Tko ne ostaje u Isusovoj riječi, tko ne sluša Isusove riječi, same riječi su sud i osuda. Isusova riječ u konačnici, na sudu, postaje sudcem. Tko ne vjeruje, već ima svoga sudca: Riječ koju je Isus izgovorio. Isusova je riječ u konačnici onaj završni i jedini kriterij, mjerilo, prema kome se izriče sud nad čovjekovim životom.

To je ono što je Isus rekao u Markovu Evanđelju spram svojih riječi: “Tko se zastidi mene i mojih riječi pred ovim preljubničkim i grješnim naraštajem, toga će se i Sin Čovječji postidjeti kad dođe u slavi svoga Oca s anđelima svojim” (Mk 8,38). Naše ‘da’ i ‘ne’ ovdje na zemlji Isusovoj osobi i riječi odlučuje na sudu o vječnoj sudbini svakoga pojedinca. Isusove riječi nisu njegove, nego Očeve. On je čuo od Oca, donosi i govori Očevu istinu čovjeku.

Vjera je osobni čin i stav svakoga pojedinca. Vjerom se čovjek okreće od svega zla i grijeha, prianja, pristaje uz Boga i njegovu istinu. Pred Isusom imamo jedini izbor: Vjerovati ili ne vjerovati. Trećega nema. Odluka je moja i tvoja. Rastemo sami po sebi, snagom energije koja je u nama, ali nam hranu daju drugi. I do istine dolazimo vlastitom spoznajom, ali nam se daruje sadržaj istine. Čovjek je čovjeku put u život, ali u smrt, propast. Čovjek je čovjeku put do istine i do visina, ali isto tako i do zablude i propasti. Čovjek je čovjeku put do Boga, ali nam Bog mora pristupiti svojom riječi da bismo ga spoznali. Njegova nam riječ dolazi preko drugih.

U Isusu Kristu stoji pred nama i među nama sami Bog i govori nam, oslovljava nas. Tko vjeruje Isusu, ne vjeruje toliko njemu, koliko onomu koji je njega poslao. Tko vidi njega, vidi Oca koga on objavljuje, koji je njega poslao. Nije taj Bog među nama u obliku hladne znanosti ili stroga zakonodavca, neke više sile. Sin Božji piše svoje riječi ne na zaslon ni zid važećih propisa tražeći od nas da ih čitamo i njih slijedimo, nego njegova riječ dira srce, upisuje se u srca, nošena ljubavlju. Ta riječ gori iznutra.

Naša se vjera zapaljuje u zahvaćenosti, sigurnosti, ljubavi koju nam donosi Isus. Proroci su govorili: “Riječ je Gospodnja! Riječ je Gospodina Boga! Ov(ak)o govori Gospodin!”, dok za Isusa vrijedi: “A ja vam kažem!” Njegova riječ nije u službi nečega, nego stvara novo. Ima nutarnju snagu preobrazbe. Žar s kojim Isus riječi živi i izgovara prirođen, su-naravan, ko-naturalan je toj riječi. Nikad to nije prazna riječ, nego životvorna. On je živa Božja riječ i nemoguće je njegove riječi odvojiti, odijeliti od njegove osobe.

Mi se redovito ne želimo izložiti riječi iz njegovih usta. Radije čitamo ono što je napisano, radije se okrećemo papiru i mrtvomu slovu, nego samomu Učitelju, Posredniku, Isusu. Živimo u vremenu kad riječ postaje papir ili se čita na zaslonu kao poruka. Treba se u vjeri izložiti ovomu Jedinome, i prijeći ćemo iz smrti u život. U utjelovljenju Sina Božjega skriveni Bog stupa među nas, objavljuje nam se.

Isus ne govori o Bogu, nego u njemu Bog ima, preuzima na sebe ljudsku sudbinu, na njegova usta progovara sami vječni Bog. On ne donosi samo poruku o Bogu, nego u njemu stoji pred nama sami Bog i objavljuje se. On pre-vodi vječnost u vrijeme, neprolazno u prolazno, vječnu neizrecivu riječ u ljudsku, izrecivu, otvarajući nam dveri vječnosti.

Nikada nije bilo lako vjerovati. Ni onodobno u Galileji, Jeruzalemu ili pak nakon Duhova, u mjestima gdje je Pavao propovijedao. Danas smo pozvani iščitavati iz bogoslužja živoga Krista, iz njegove riječi, Pisma, običaja, molitava, života tolikih svetaca. Ništa teže ni lakše nego onodobno prepoznati u tesarovu sinu iz Nazareta samoga Sina Božjega. Odluka je na nama.

Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje

Najnovije

Belobrajdić: Pobrkali smo tko su naši heroji

Foto:Screenshot   Gošća emisije Nova era na Televiziji Slavonije i Baranje bila je Tanja Belobrajdić, vukovarska braniteljica, spisateljica, koja predano javnost upoznaje sa sudbinama, pričama ljudi...

Skinite ruke s naše djece -vratite EU kršćanskim korijenima!

Piše: glavni urednik Vlado Kolak   Šezdesetih godina prošloga stoljeća otpočeo je Drugi vatikanski koncil koji je otvorio papa Ivan XXIII. 1962. godine, a završio papa...

Tijelovo – svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove

Foto:Screenshot/KKODS RH   Blagdan je Tijelova, kojim Katolička Crkva slavi ustanovljenje Euharistije na Posljednjoj večeri na Veliki četvrtak prije muke Isusa Krista, a slavi se deveti...

Hrvatska slavi Dan državnosti

Hrvatska slavi Dan državnosti - prije 34 godine, 30. svibnja 1990., konstituiran je prvi demokratski, višestranački Sabor i potvrđena njegova povijesna uloga u očuvanju...

Medved: Braniteljima dugujemo slobodu, danas smo snažna i sigurna država

Foto:Screenshot   Dan državnosti obilježava se u spomen na konstituiranje prvog demokratski izabranog višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990. prije 34 godine. O Danu državnosti u emisiji...