Lk 24, 35-48
Učenici pripovjede što se dogodilo na putu i kako prepoznaše Isusa u lomljenju kruha.
Dok su oni o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: »Mir vama!« Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha. Reče im Isus: »Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.« Rekavši to, pokaza im ruke i noge. I dok oni od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili, on im reče: »Imate li ovdje što za jelo?« Oni mu pruže komad pečene ribe. On uzme i pred njima pojede.
Nato im reče: »To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama: treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano.« Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: »Ovako je pisano: ‘Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštanje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci.«
Kad su američki stručnjaci za atomsku energiju izvodili prve pokuse s atomskim bombama u američkim pustinjama Arizone i Nevade g. 1944.-1945., stvarala se svjetlost daleko snažnija od sunčeve. I otac atomske bombe fizičar židovskoga podrijetla Robert Oppenheimer, roditelji su mu njemački migranti, rekao je da nakon tih pokusa čovječanstvo odsada i zauvijek zna što je grijeh. Atomska bomba ima strahovitu razornu snagu, iskusili su to japanski gradovi Hiroshima i Nagasaki na kraju Drugoga svjetskog rata. I danas umiru ljudi od posljedica tih eksplozija i radijacije. Vidimo danas koliko prijepora oko korištenja upravo te atomske energije u „miroljubive svrhe“, za proizvodnju električne energije nakon katastrofalnih događaja u Černobilu u Ukrajini te Fukušimi u Japanu prije nešto više od deset godina.
Isusovo se uskrsnuće dade usporediti upravo sa snažnom atomskom, kozmičkom eksplozijom, ali u pozitivnom smislu riječi. Kvantni iskorak! Oslobođene su sile dobra, života, ljubavi, praštanja. Isus osvjetljuje i prosvjetljuje oči i srca svojih učenika. Uskrs daje smisao našemu životu, smisao postojanju Crkve. Bez Uskrsa sve bi naše vjerničko bilo obični zemaljski trud i muka, zapravo u konačnici besmisleno i suvišno.
U Isusu se susreću Bog i čovjek, božanstvo i čovještvo, u njemu se nepomiješano, ali i nerazdvojno sjedinjuju. I on (p)ostaje otvorenim prostorom koji treba zahvatiti sve ljude. Isus Krist – Uskrsli jest naš zadani životni cilj. Nije on nikakav fantom, nikakva utvara ili pak duh, nego živi u novoj dimenziji, protežnici Duha koga šalje i svojima. S njim započinje sve, s njime svršava sve. Učenicima Isus nalaže: Vi ste tomu svjedoci. – To je i naše poslanje u suvremenom svijetu koje je otjeralo Boga iz svoje sredine: Biti svjedoci veće nade i budućnosti u Isusu Kristu te unositi u svijet „atomsku energiju“ ljubavi.
Uskrsnućem Isusovim na svjetsku povijesnu pozornicu stupa ono što danas nazivamo kršćanstvom. Isus je sa svojima, ukazuje im se, sjeda za stol. Snebivaju se, misle da vide duha. S njima ponovno blaguje kako bi im razbio svaku dvojbu da vide nekakvu avet, da ne haluciniraju. Kao što su za zemaljskoga života bile krajnje značajne one gozbe koje je s njima upriličivao, kao što je gozba (grčki „symposion“) znamen za nebesko kraljevstvo, uživanje ondje na nebeskoj gozbi, tako i ovdje, nakon uskrsnuća, Isus rabi rječnik slika, znakova kako bi otklonio od svojih svaki oblik dvojbe, dvoumice.
Osim tih susreta u kojima Isus prašta, prihvaća, obnavlja, postoji i bezbroj tihih susreta s Isusom. Napose u čitanju Svetog pisma. Ono o njemu zbori, ono ga svjedoči. I on iz njega progovara. I objektivno, i subjektivno. U današnjem čitanju sveti Luka želi naglasiti tu dvojinu, dvostrukost. Zbiljnost uskrsnuća i Uskrsloga. Isključuje svaku mogućnost obmane, halucinacije, naglašavajući Isusovu (meta)fizičku zbiljnost (tj. za-zbiljnost) nakon Uskrsa kad s njima blaguje („a to ne čini duh koji nema tijela ni kostiju“). I potom evanđelist Luka naglašava i ističe veliko značenje ispravnog razumijevanja Pisma.
Isus je ispunjenje svih obećanja. Isus je sam svoj tumač, sam svoj egzeget! Ne treba mu naša egzegeza, naši komentari! Govori što o njemu pišu Pisma. Sve se mora ozbiljiti i cjelokupno Isusovo djelovanje u Lukinu poimanju stoji pod tim predznakom.
Već prvi Isusov nastup u nazaretskoj sinagogi (usp. Lk 4), a zatim cjelokupni navještaj stoji u znaku ispunjenja svega Zakona (Isus ne dokida, nego dopunjuje!). I dok se Isus bliži Jeruzalemu, mjestu gdje se mora sve „ispuniti“, govori svojima o tim zadnjim danima (usp. Lk 18,31 sl.). A kao crvena nit provlači se u svih evanđelista općeniti zaključak: Učenici nisu shvatili niti razumjeli tih Isusovih riječi. Smisao im je zatvoren…
Sad nakon Uskrsa oči im se i srca otvaraju, biva im jasno. Počinju čitati novim očima, razumijevati novim srcem, shvaćati novom pameću. Prosvijetljeni, prožeti Duhom, sam ih Duh uvodi u puno razumijevanje. Nakon brodoloma Velikog petka, prelamaju sve kroz ledac, prizmu uskrsnuća, i svoj i Isusov život. Srušila su se njihova nadanja prije Velikog petka da bi Isus mogao biti nekakav zemaljski osloboditelj.
Uskrs se očituje kao slavodobiće ljubavi, praštanja, nenasilja. Postupno im biva jasno: Tako je to moralo biti. I urastaju u Tajnu. Isto se može i mora zbiti i danas. Tko dopusti da mu Isus otvori oči srca i razum, shvatit će Pismo i crpsti iz njega utjehu, snagu, svjedočit će o vlastitom iskustvu koje ima na temelju svojih susreta s Kristom, koji podaruje svjetlo i smisao života.
Učenici nisu preko noći, od danas do sutra, postali ono što su postali. Oni su ponajprije bili Židovi koje je Isus uzeo u svoju školu, i postupno su nadišli granice svoga židovstva, nadišli granice svojega nacionalizma i svoje, židovske religije. Povijest kršćanstva do dana današnjega nečuveni je prijepor spram toga što je Isus značio za pojedinca, za ljudsku zajednicu. Isus je i nadalje živ i snažan, a učenici su doskora mogli iskusiti Božju snagu te moć u evangelizaciji ondašnjeg svijeta.
Ukazanja uskrsloga Krista Gospodina pretvorila su šačicu demoraliziranih galilejskih hodočasnika za Pashu u Jeruzalemu u skupinu krajnje odlučnih pojedinaca koji su bili sigurni u svoju nepobjedivost jer su imali Boga iza sebe, kao štit i odstupnicu. Moglo bi se štoviše reći kako su apostoli prošli, proživjeli nešto kao inicijaciju očaja i duhovne smrti prije nego su bili preporođeni na novi, duhovni život, prije nego su postali prvi misionari Evanđelja.
Isus im otvara oči, razum, srce za Pisma, tumači im sve što je pisano o njemu. Oni ostaju u Jeruzalemu i tu se stvara svijest poslanja, pogotovo nakon iskustva na Duhove. Postali su svjesni: Došao je trenutak (i)stupiti pred svijet i donijeti svijetu nečuvenu poruku koja je njih osobno zahvaćala, oduševljavala, prožimala. Nije se to dogodilo naprečac, jer okolnosti to nisu dopuštale, sve je bilo višeslojno i netransparentno, ali oni su bili nošeni nutarnjim zanosom, Duhom Svetim, i vremenom ih je Duh sve snažnije uvodio u tajnu Isusove osobe.
Novi je duh zahvatio tu skupinu, otjerao stari strah i bojazan, postavljeni su novi temelji, dogodio se duhovni potres koji je sve dotadašnje stavio pod veliki upitnik. Isus je svojim uskrsnućem izveo u svijetu nesagledivi prevrat na svakome području. Ni danas nismo sposobni dovidjeti konačne dosege toga događaja.