Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Lk 1, 57-66.80
Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome.
Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa »Ivan mu je ime!« Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga.
Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime.
Dječak je međutim rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.
Veličina neke znamenite povijesne osobe nije i ne mjeri se tek kad siđe s pozornice ovoga svijeta, nego treba pretražiti korijene i uvjete njezina podrijetla, nastanka, rasta, odgoja. Što je sve dobra i plemenita položeno u kolijevku, kad su otvorene sve mogućnosti koje čovjek može prihvatiti i odlučiti se, gdje su i kad su položeni i svi rizici, odluke, napetosti koje sa sobom nosi život.
Slično se zbilo i s Ivanom Krstiteljem. Već od samog začeća, rođenja, davanja imena i životnog tijeka stoji Ivan pod posebnom “zvijezdom”. “Ivan” – “Bog je milostiv”, “Bog se smiluje”. Nomen est omen! U imenu je zadan i program te jedinstvene osobe. U Ivanu, Zaharijinu sinu, utjelovljuju se nadanja mnogih stoljeća, tamo od Babilonskog sužanjstva i to će ime dokinuti nevolju koju nosi otac i njegova supruga Elizabeta sa sobom. Zaharija u prijevodu znači: “Bog se sjetio – Bog je na mene mislio”.
Nakon stoljeća iščekivanja, šutnje, neizvjesnosti, prisilnih izgnanstava, još jednom se ozbiljuje ona istina kako se “Božji svijećnjak još nije bio utrnuo” (1 Sam 3,3). Bog svoje ne zaboravlja. Nakon stoljeća i desetljeća traženja, gladi i iščekivanja Božje riječi koja bi mogla donijeti utjehu te nahraniti gladne i žedne pravednosti, mira, Božje nazočnosti, najednom se snažno objavljuje sam Bog.
Nakon navještaja Ivanova rođenja u Hramu otac je zanijemio. Ostao bez riječi sve do rođenja sinovljeva. Devet punih mjeseci nijemosti. Upravo kao i kod Pavla koji je nakon viđenja pred Damaskom ostao slijep kako bi ponovno ugledao svijet u svjetlu Isusove osobe, istine, milosti, svijet upravo u novom izdanju. Da bi se Bog smilovao (što Ivanovo ime znači), otac mora dulje vrijeme ostati nijem.
Nema naime iskustva i susreta s Bogom koje čovjeka ostavlja u starim kategorijama. Nakon susreta s Bogom u čovjeku se događa preobrazba, stvara se nešto posve novo, cijeli život poprima novo značenje i novo usmjerenje. Ne može se ostati na starim kolosijecima.
Židovi su imali stotine propisa, koji su služili za uređenje svakodnevnoga osobnoga, obiteljskoga i društvenoga života. I pored svih nastojanja nemamo one preobrazbe koja se događa u trenutku milosti. Odlučujuće je dar milosti. Tako i s Ivanovim rođenjem. Bez posebnoga Božjega zahvata Ivana ne bi bilo.
Ivana se ne može shvatiti samo kao sina, kao dijete svoga oca i svoje majke. Sve što on jest, dolazi iz njegova iskona, ishodišta. Naime, iz Boga koji je glavni čimbenik u ovome događanju.
“Man hu” – “što li je to”, pustinjska ‘mana’ koja je hranila Izraelce, ozbiljuje se i ovdje u Ivanovu rođenju. Sav se puk pita: “Što li će biti od tog djeteta?” Nova mana, nova Božja hrana teče s njegovih, Ivanovih usta, jer “doista, ruka Božja bijaše s njime” (Lk 1,65). Ruka Božja je sami Bog. A “Jahve” znači: “Ja sam onaj koji ću biti s vama”. Kao jamstvo budućnosti, zalog sigurnosti. U svim prilikama. Poglavito u pustinji života. Ondje je Ivan naučio gladovati i žeđati za jedinom pravom hranom i znao je kasnije učiti svoj narod da gladuje i žeđa za tim istim zbiljama koje nudi Bog u Isusu Kristu.
Pustinja je mjesto i način da čovjek podari Bogu mogućnost da djeluje u pojedinačnom životu. Jer ne živi se od tehnike ni tehničkih dostignuća. Čovjek im se može diviti, ali ne klanjati i zbog njih gubiti dušu. Ivan je svakome upozorenje da unatoč brigama i nevoljama svagdana ne zaboravimo da svatko nosi jedinstveno ime, upisano zlatnim slovima u Božjoj knjizi i ruci i da ćemo jednog dana polagati račun. Što smo postigli i što smo mogli ostvariti. Svakom se pruža mogućnost. Treba samo otvorenost i suradnja s Božjom ponudom.
“Što će biti od ovoga djeteta”, pitaju se svi u čudu. Nad svakim se čovjekom, svakom pojedinom egzistencijom postavlja to isto pitanje, nad svakim tko ugleda svjetlo svijeta. Ni o kome se čovjeku ne može sa sigurnošću reći tko je on i što je on, što će od njega biti. Svaki je čovjek tajna u sebi, koje biva svjestan tek kad postupno odrasta. Ivan će biti u oprjeci svemu postojećem, bit će njegova poruka posvemašnja disharmonija, kontrast postojećemu ponašanju i djelovanju u koncertu svijeta. Za njega je samo jedno sigurno: “Ruka će Gospodnja biti s njime, ruka je Gospodnja bila na njemu!” Ali je ta ruka redovito teške, preteška.
Slično ćemo pronaći kod Mojsija u susretu s Gospodinom pred gorućim grmom. “Ja ću biti s tobom!” – to je sve što čovjek može reći i u što čovjek može biti siguran. To je sila koja pojedinca sa svih strana obujmljuje. Ivan će biti glas i glasnik, on će pronositi Božju riječ svomu narodu, govoriti istinu koja nije ugodna ni kraljevima, a ni običnom puku. Na ljudima je zauzeti stav prema njoj. Onda i danas.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje