Mk 9,30-37
Otišavši s gore, Isus i njegovi učenici prolažahu kroz Galileju. On ne htjede da to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: »Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.« No oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati. I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: »Što ste putem raspravljali?« A oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći. On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: »Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!« I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: »Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.«
Isus je na završetku svoga javnoga djelovanja u Galileji. Predstoji put u Jeruzalem gdje će nasilno biti okončan njegov život. Okreće se posvema svojim učenicima, njih poučava, oni su njegova duhovna djeca, oni moraju stasati u zrele, odrasle osobe koje će se moći suočiti s onim što predstoji. Stoga upravo njima posvećuje sve svoje slobodno vrijeme. Ali, koji je uspjeh, kakav je ishod njegova poučavanja? Porazan. Oni nisu shvatili smisao njegovih riječi. I bojali su ga se pitati. Tko zna zbog kojih razloga. Isus naime govori o svojoj nasilnoj smrti, govori kako će biti izručen poganima, ali kako će nakon tri dana uskrsnuti. To je opetovana najava muke. Tko to ne razumije, ne razumije i ne shvaća ni samoga Isusa. Njima ne uspijeva korigirati sliku Mesije koju sa sobom nose još od najranije mladosti. Misle na zemaljsko kraljevstvo, na osobni probitak, karijeru pa stoga među njima i prepirka oko prvih mjesta, ‘ministarskih’ stolica, kad dođe trenutak slavnoga mesijanskoga ulaska u Jeruzalem.
To je povod Isusu da im uputi nekoliko temeljnih smjernica, kakvi odnosi moraju vladati među učenicima, a kakvi trebaju biti u zajednici Kristovih učenika. Velik je samo onaj tko služi, tko u sebi ima Isusovo raspoloženje i duh služenja. Nije velik onaj tko teži i poseže za moću i vlašću, nego tko je na strani slabih, siromašnih, prezrenih. Upravo kao što to Isus bijaše cijelo vrijeme u Galileji, za svega svoga javnoga djelovanja sami Gospodin. Isus očituje svoju veličinu upravo u predanju svoga života, u službi do kraja, krajnjega samoponiženja. Ovdje imamo, tako reći, Evanđelje u srčici, u jezgrenici. Svi nebitni detalji, pa i pojedinosti iz Isusova života, govore zapravo o velikoj cjelini, sve je to dio jednoga silnoga, velikoga organizma i mozaika, sve se stapa i uklapa u cjelinu Isusove osobe.
Da od Isusa nemamo ništa osim ovoga odsječka, osim ove scene iz Markova Evanđelja, bilo bi nam dosta da shvatimo što je Krist htio i tko je on zapravo bio. U ovim riječima sadržana je tajna njegove osobe i poslanja. Marko stavlja ovaj prizor s djetetom kad se Isus već zaputio u Jeruzalem prema svome životnom finalu. Sve se nalazi u surječju života i smrti, uništenja i uskrsnuća, biti ili ne biti. Suvišno se prepirati oko prvih mjesta kad je u pitanju biti ili ne biti.
Koju mjeru postavlja Isus? Božje i ljudske mjere su nespojive, danas bismo rekli, inkompatibilne, nepodudarne. Božji svijet se stubokom razlikuje od svijeta ljudi. Ljudske veličine i veličina u Božjim očima nisu iste. Otkako je ‘svijeta i vijeka’ postojali su oni ‘gore’ i oni ‘dolje’. Nagon za ‘biti veći’ samo je konačni izričaj nečijeg kompleksa manje vrijednosti. I u Isusovim očima postoje oni koji su ‘gore i dolje’, samo s bitnim obratom. Posljednji, poslužitelj svih jest u Božjim očima prvi i najvažniji. Nismo li svakodnevno svjedoci kako nagon za vlasti i moći ostavlja iza sebe samo pustoš, opustošene životne olupine i srca, i u svijetu a i u crkvenim krugovima?
Što želi Isus od nas? Traži da se ispitamo kako živimo i za što se isplati uložiti svoj život? Isus stavlja pod veliki upitnik sve što mi smatramo životom i kako živimo. On ima i nudi viziju ispunjena, osmišljena života, viziju novog početka, novog rađanja, krštenja novim krstom (usp. Mk 10,38), prolaza kroz vatru i oganj koji će spaliti sve nataložene egzistencijalne krivotvorine i otvoriti svakomu mogućnost započeti kao malo dijete, živjeti životom otkupljene Božje djece. Ne uči li nas svakodnevno iskustvo kako su zapravo zbiljski sitni i maleni svi koji su se pred nama prsili i isticali kao moćnici i silni vođe u novu budućnost? Ispali su povijesno maleni patuljci oni koji su vodili narode i svijet iz nesreće u nesreću, koji su pokušali ozbiljiti nekakvu utopiju na ovoj zemlji, zemlju osobnoga i kolektivnog nedohoda.
Charles de Foucauld izrazio se kako Bog ne uvjetuje spasenje svijeta znanošću, pameću, inteligencijom, bogatstvom, dugim iskustvima i silnim talentima. Za Isusa nebesko blaženstvo ovisi o poniznosti, malenosti, o posljednjim mjestima, služenju, čistoći srca, o blaženstvima iz Govora na gori. Stoga nas Isus pita, kako živimo i za što se isplati živjeti. Isus stavlja pod veliki upitnik sve ono što mi nazivam životom. On ima pred sobom viziju novoga svijeta koji razobličuje postojeći kao krivotvorinu i laž. Treba započeti iznova, kao malo dijete, kao otkupljenik Gospodnji.
Ali ne u smislu postojećega sustava odgoja gdje nas se što prije žele izvući iz dječje obuće i odgojiti u ‘zrele’ i ‘odrasle’, u smislu onoga: „Još uvijek nisam dovoljno velik, nisam gotov, nisam savršen, nisam dovoljno marljiv, nisam samopouzdan, nisam dovoljno muško” i sl. Ljudi se žele što prije riješiti djetinjstva da bi onda cijeli život za njim čeznuli i sa sjetom se u nj vraćali, u raj djetinjstva. Kao da je djetinjstvo povezano s kompleksom manje vrijednosti.
O ‘velikim ljudima’ govori lijepo Mali Princ A. De Saint-Exupéryja. Mnogi odrastaju s mišlju kako su ljubljeni ne zato što jesu, nego stoga što nešto mogu pokazati, što se u životu dokazuju: u školi, na poslu, zvanju i sl. To je svijet Kaina i Abela, vječitoga suparništva, konkurencije, natjecanja i bratoubojstva. Vidimo iz Isusovih riječi kakav bi trebao biti svijet. On i njegovo ponašanje najbolji su tumač samih njegovih riječi. Stoga i riječ: Tko prihvati mene, prihvaća onoga tko je mene poslao. Svi smo mi zapravo samo braća i sestre Oca koji je poslao Isusa, koji nas je osposobio živjeti kao braća i sestre, na putu prema vječnosti, prepoznajući malenost i beznačajnost onoga što nam se čini velikim, a veličinu – doduše nepoznatu i skrivenu – u onome što nam se tako često čini malenim.
Vrijeme je da na pozornicu stupi Bog Isusa Krista s posve novim mjerilima koja je postavio jednom zauvijek Isus Krist uzimajući dijete kao primjer i mjerilo, a križ kao našu neminovnost do proslave. Tko u svoje zajedništvo prihvaća dijete, najnemoćnije, najneznatnije, najsiromašnije, prihvaća samog Boga, Božju slavu i Božju ‘šekina’ u svijetu. I jasno, tada se sve stubokom mijenja u nama i oko nas. Svetci nas tomu uče…