Petak, 14. lipnja 2024.

Ne pitaj što Domovina može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za Domovinu

Biblijska poruka 25.5.2024. (Kvatrena subota) i tumačenje fra Tomislava Pervana: Iziđe božanski sijač

Foto:Radiopostaja Mir Međugorje

 

Mt 13,1-9

Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama:

»Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk.«

»Tko ima uši, neka čuje!«

Treći veliki Isusov govor u Matejevu Evanđelju bavi se Isusovim prispodobama, slikama, kojima pojašnjava narav Božjega kraljevstva; u Mateja su to tajne Božjega kraljevstva. One se otkrivaju onima koji imaju uši, koji imaju otvoreno srce za Isusovu riječ i osobu. Svatko, i obrazovani i jednostavni, neuki, mogu ih i razumjeti i ne razumjeti. Zavisno od otvorenosti i zavisno od toga, pronalazim li u njima ono što se tiče mene osobno, moga života i ponašanja. U svakoj Isusovoj usporedbi treba pronaći sebe osobno, smjestiti sebe u Isusove riječi i nakanu, jer ih je Isus izgovorio za ljude. Riječi su nadvremenske i svevremenske.

U čemu je neobičnost i iznenađenje ove prispodobe o sijaču? Ponajprije, unatoč tolikom zrnju koje je propalo, koje nije donijelo ploda, opisuje se na kraju golema žetva. Stostruko umnažanje moguće je ako iz jednoga zrna niknu dva klasa. Isus to pripovijeda i poziva sve koji stvarno imaju uši, da ih otvore i (po)čuju njegove riječi. Sada, u njegovu propovijedanju sazrijeva plod. Dok je sve ono što za sijanja propada izrečeno u aoristu, dakle, definitivno prošlom vremenu, dotle se ovo što se odnosi na rast izriče u imperfektu. Proces se nastavlja. Traje. Nesvršeno glagolsko stanje.

Isus kao da želi skrenuti pozornost sa slike na svoje djelovanje. I ono je obilježeno hodom iz neuspjeha u neuspjeh. Njegovu osobu mnogi odbijaju, njegovu poruku također, nema ništa od onoga što on naviješta, sve sluti fijasku, konačnom slomu i porazu. Kraljevstvo je Božje tko zna gdje. Još uvijek predaleko. Ali, svemu unatoč, sjeme raste, izrasta, sazrijeva, donosi obilat rod.

Ne znamo povijesno surječje te Isusove prispodobe o sijaču. Možda su učenici bili odveć pesimistični i zloguki spram (ne)uspjeha Isusove misije u Izraelu. Vjerojatno su neki bili i potišteni i deprimirani, uhvatila ih rezignacija zbog negativne bilance u narodu. Možda su se preračunali, jer su im brojni u međuvremenu okrenuli leđa, nisu bili spremni pronositi poruku dalje. Možda je cijelo Isusovo djelo unaprijed osuđeno na neminovnu propast.

Ali neovisno o konkretnoj situaciji zbog koje je i kad je izrečena, poruka ima svevremensku i nadvremensku i poruku i vrijednost. Upravo je ova poruka o sijaču velika povelja, magna charta, protiv bilo kakva očaja, malodušja, rezignacije ili umora, bacanja koplja u trnje. Unatoč jatima vrabaca i ptica koji će pojesti mnoštvo zrna, unatoč kamenitu tlu koje je u Palestini nemoguće do kraja kultivirati i očistiti od kamenja, unatoč korovu i čelopeku, jaku suncu koje prži sve (kao ljeti u nas u Hercegovini), ipak se ratar ne da smesti. Njemu je važan konačni cilj, nakon zimskoga mirovanja i proljetnoga rasta: Žetva! Ima sjemena koje će donijeti plod – neko čak i stostruk. Treba odvratiti pogled od negativnoga k pozitivnome, vjerovati i nadati se, imati nepokolebljiv, neuzdrmljiv optimizam.

Isus govori o neustrašivu i samopouzdanu rataru. Ima pred sobom Isus sijača koji sije i upravo mu ta slika objašnjava te slikovito tumači vlastito poslanje. Pogled učenika više je zaokupljen neuspjesima, na sve strane suočavaju se s odbijanjem, neprijateljstvima, gorčinom, spletkama, postavljaju Isusu stupice, zamke, žele ga uhvatiti u riječi, onemogućiti da njegova riječ prodre u srce. Pa i otpad nije daleko. I čovjek se pita: Nisu li to sve predznaci i pretkazivanja katastrofalnog svršetka njegova djela i poslanja?

Ne, veli Isus. Pogledajte samo ratara. I on bi mogao baciti koplje u trnje spram tolikih prepreka, i on bi se mogao okaniti posla, jer mnogo toga zrnja propade. Toliko ima opasnosti za sjeme, toliko nepovoljnih uvjeta za rast. Nitko mu ne jamči žetvu. Ali, on je ipak u svome naumu neustrašiv. I njemu je zajamčena obilna žetva. Kao da Isus želi reći: ‘O vi, malovjerni, zašto se ne učite od sijača! Zašto ne dopustite da u vama proklija i izraste veliko stablo vjere, pouzdanja, neustrašivosti? Zašto vas strah blokira i sputava u vašim pokušajima?’

Isus prisiljava svakoga od nas da jednom napokon postavi problem i pitanje odnosa životnih investicija, uloga i rezultata, plodova tih investicija. Koji je odnos uložena truda i požnjevena uspjeha, izdatka i primitka? Isplati li se uopće živjeti? Za mnoge je život beskoristan, a konačna životna računica i ishod je totalni neuspjeh, fijasko i manjak, negativni saldo. U Isusovim prispodobama upravo je to uvijek uočljivo, kako se on cijelim svojim bićem prenaša u krvotok ovog svijeta. Isus ćuti njegove otkucaje, poznaje bol i žalost, ali i radost i nadu, obeshrabrenost ali i pravi savjet.

Bez poznavanja tih negativnih strana nemoguće je zaviriti u dubine srca i duše onoga koji treba pomoć. Opasno je prepustiti se melankoliji, rezignaciji, depresiji, malodušnosti, ponavlja Isus stalno. Promatraj svijet Božjim očima! U svakome čovjeku, Isus to dobro zna, ima toliko sasušena, uništena, razorena, kamenita, trnovita, zatrovana, ukradena, zla, ugušena, nasilno nametnuta odgojem, svakodnevnim nalijevanjem i protokom istih misli, utjecaja okoline. Isus želi ohrabriti: Zadnja je uvijek Božja!

U svakom od nas ima korova, sebeljublja, samoisticanja, nečasnih motiva. Ali sve natkriljuje jedna misao i ponuda: Jesam li voljan biti prostorom na kome Bog zasijava svoju riječ? Jesam li voljan prepustiti Bogu da čini u mome životu ono što on hoće i što je zacrtao, što je uplanio sa svakim čovjekom? To je nutarnja poruka Isusove usporedbe o sijaču.

Isusova je riječ istina. On govori riječi koje oslobađaju, koje čovjeka čupaju iz njegove rezignacije, klonulosti. Isus je ikona Boga, on je objava ljubavi i istine te se zato ne boji umrijeti, uzimajući na sebe siromaštvo nemoćnih i prezrenih. U Isusu je istina njegove riječi zasjala u punini na križu. Božja poniznost su dveri kroz koje dolazi istina u ovaj svijet.

TKO IMA UŠI, NEKA ČUJE I POČUJE

Isus rabi slike iz običnoga, ratarskog i zemljoradničkoga života da bi uprizorio svojim slušateljima svoje misli i ideje o kraljevstvu Božjem. Nama starijima još uvijek jest pred očima život na selu gdje je svatko imao svoje malo gospodarstvo, svoje malo imanje koje je onda obrađivao i od čega je uvelike živio. Isusova nas riječ prenaša u djetinjstvo i mladenačku dob na seoskome imanju, ali nam daje uvida i u sami Isusov svijet u kome je odrastao.

Naime, i Isus je odrastao u malenome okružju, ne velikom naselju. Bio je izučio poočimov obrt te je zarađivao kruh radeći, putujući naokolo po selima i upoznavao život kojim su ljudi onodobno živjeli. Vjerojatno je i on bio sijač, orao i sijao, živio životom kakvim danas žive toliki ljudi u Trećem svijetu, plužeći zemlju uz pomoć volova ili magaradi, konja si je mogao malo tko priuštiti. On je bio za ratnike. Ljudi se opskrbljuju uvelike sami. Nešto malo zemlje, nešto peradi, koza ili koja ovca, nešto domaćih životinja, jedan pas. I to je sve.

Ljudi žive u ritmu godišnjih doba, u ritmu s prirodom od koje zavise. Žive u harmoniji sa svojim okolišem. Biti na selu značilo je ujedno i biti solidaran u vremenima nevolje, gladi, propale sjetve i žetve, biti na selu značilo je redovito podnositi udarce nevremena i sudbine, biti izložen progonu moćnika i poreznika koji ubiru za državu, biti izvrgnut njihovoj samovolji i bezobzirnosti. Biti seljak značilo je biti dovoljno ponosan i prkosan prema onima gore. I donekle od njih samostalan.

Vrijedi stoga na tome zaslonu čitati i ovu Isusovu prispodobu o sijaču. Zamislimo si Isusa kao običnoga onodobnoga izraelskoga ratara koji sije. Time cijela slika dobiva na dubini. Oko Isusa se kupi silan svijet da jednostavno mora unići u brodicu i odande naučavati. Isus im govori, govori jezikom koji mogu razumjeti ribari i ratari. Želi ih svojim riječima osvojiti, želi ih učiniti radoznalima. S motrišta jednoga ratara gotovo je neodgovorno tako lakoumno ophoditi sa zrnjem i sjemenjem. Ono je dragocjenost. Čovjek otkida od svojih usta i onda to sije da bi mogao imati iduće godine žetvu. A na drugoj strani imamo ovoga rasipnoga seljaka koji se razmeće: Dio pada na put, daljnji dio pada na kamenito tlo, treće pada u trnje. S motrišta razumna poljoprivrednika krajnje nerazumno i glupo. Glup je onaj koji dopušta da više od polovice propadne. To si oni ne mogu priuštiti, takvo rasipanje. Ali onda iznenadni zaključak u cijeloj zgodi: Ipak imamo na kraju sretni ishod, dobru žetvu. Naime, ono posijano donosi plodove, stostruke, šezdeseterostruke, trideseterostruke.

To je onaj punctum saliens, odskočna točka koju Isus želi istaknuti. Bog je drukčiji od nas običnih seljaka, ratara. Možda taj Bog u očima ovoga svijeta ophodi sa svojom riječi odveć velikodušno, a s nama ljudima odveć strpljivo i obazrivo. Ipak Božja riječ nalazi dovoljno ušiju koji je prihvaćaju, dovoljno adresata koji je žive. Nalazi dovoljno tla među ljudima gdje može uzrasti, makar su mnoge uši začepljene, srca zatvorena. Makar se činilo da se Božja riječ uzalud sije i razbacuje, kao zrnje među trnje, ipak ih ima dovoljno koji su otvoreni. Onaj sveti ostatak.

Bog ne može stajati ravnodušno spram svoje riječi koja je riječ ljubavi. On je želi pohraniti u srca kako bi tu isklijala kao bogati plod ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Koga Isusova riječ dirne, postupa kao onaj ratar koji s radošću promatra kako život izbija, kako se klica prima i izrasta, kako donosi veliki rod.

Božje se sjeme želi primiti – pa i u nama – kako bi se ovaj svijet preobrazio, učinio boljim, obnovio u Isusovu Duhu. Želi da ga civiliziramo, kultiviramo. I ne malo puta se iznenadimo kad zapazimo kako na mjestima gdje to nismo ni očekivali najednom ta riječ – riječ Istine i Evanđelja – izrasta, zasine i donosi plod.

Ne govori Isus ove riječi samo seljačkim sinovima i kćerima, nego svima da postanemo ono rahlo tlo koje će primiti i omogućiti sjemenu Božje riječi da donese stostruk plod. Kako se to može dogoditi? Samo na jedan način: Treba pristupiti Isusu, otvoriti mu se, treba tvoriti s njime jedno veliko jedinstvo, živjeti istim životnim stilom, nasljedovati ga. I onda ćemo biti to tlo koje prihvaća i donosi plod. Isusova riječ nije za polovične, ljude podvojena srca. Shvatiti Isusovu riječ ne mogu svi, mogu samo oni koji s njime radikalno žive.

U Isusa nema ni trunka sentimentalnosti. On nas stavlja pred odluku, a sama prispodoba nudi i donosi nam konstruktivan put, kako postići smisao života. Isus ne osuđuje, ne izriče konačni sud. Prispodoba o sijaču želi nam uprizoriti proces navješćivanja Božje riječi, a žetva je konačni sud nad svijetom. Dotle nam je raditi na njivi svijeta, dok imamo vremena.

Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje

Najnovije

Anici Jurić je Armija BiH pred očima ubila trojicu sinova i muža

Foto:Večernji.ba   „Ove godine nisam mogla otići. To je prvi put otkako su sahranjeni na našeg groblju u Kaknju, u Grmačama. Put iz Čapljine gdje sad...

U sjeni napada na Bartulicu ostala izmjena Zakona o grobljima koja će donijeti micanje četničkih spomenika

Foto:Narod.hr   U sjeni napada na Domovinski pokret ostala je izmjena Zakona o grobljima koja će donijeti micanje četničkih spomenika. Predsjednik Domovinskog pokreta Ivan Penava održao...

Analiza: Je li Jordan Bardella (28) budući francuski predsjednik?

Foto:Screenshot   Izbori za Europski parlament u Francuskoj jasno su pokazali da je balon moći predsjednika Emmanuela Macrona ispuhan, nova francuska politička zvijezda zove se Jordan...

Biblijska poruka 14.6.2024. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Srce – izvorište grijeha

Foto:Radiopostaja Mir Međugorje   Mt 5,27-32 Reče Isus svojim učenicima: »Ćuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda...

Ilija Cvitanović: Svesrpski sabor je nešto najlošije za srpski narod

Održavanje tzv. svesrpskog sabora je nešto najlošije po srpski narod i ni na koji način ne može izazvati implikacije po status BiH i njenu...