Iv 15,26-16,1-4a
Reče Isus svojim učenicima: »Kada dođe Branitelj koga ću vam ja poslati od Oca – Duh Istine koji od Oca izlazi – on će svjedočiti za mene.
I vi ćete svjedočiti jer ste od početka sa mnom. To sam vam govorio da se ne sablaznite. Izopćavat će vas iz sinagoga. Štoviše, dolazi čas kad će svaki koji vas ubije misliti da služi Bogu.
A to će činiti jer ne upoznaše ni Oca ni mene. Govorio sam vam ovo da se, kada dođe vrijeme, sjetite da sam vam rekao.«
Isusova riječ te sve ono što je on izrekao u svojim govorima, što je nakanio sa svojim učenicima, jedan je posve novi misaoni i stvarni svijet. To je istinski protu-svijet postojećem svijetu, ovomu što mi nazivamo ‘normalom’ ili ‘normalnim’.
To je ono što tako suprotstavljeno izražava na poetski i dijalektički način sveti Pavao: Odasvud pritisnuti, ali nismo u tjeskobi; u krajnjim nesigurnostima, ali nikada očajni; u progonstvima, ali nikada ostavljeni; obarani, ali ne i uništeni. Uvijek u svome tijelu pronosimo Isusove patnje i umiranje, kako bi se upravo u našemu tijelu očitovao i Isusov život (usp. 2 Kor 4,8-10).
Time otpada izgovor ili prigovor kako su Isusove riječi lijepe, ali se ne daju ostvariti, kako se ne može prema njima živjeti. Ne govori Isus riječi za neki budući eon ili vrijeme, za nekakvo nebesko kraljevstvo, nego za konkretna stanja svijeta i čovjekove svijesti. Ne možemo se ispričavati kako stvarne prilike govore protiv Isusovih riječi, kako politički i gospodarski odnosi govore protiv ovoga što nam Isus nudi u svojim govorima.
Ivanovo Evanđelje govori stalno o ‘Isusovim djelima’, i zato sve to što on traži od svojih nije nikakva utopija, nemogućnost. On je pokazao kako to ‘ide’ u životu, on je svojim životom uprizorio zorno, kako se čovječno živi i umire te ulazi u proslavu i puni život. Isusov svijet nije svijet utopije, nego zbiljnosti.
Isus je razumijevao ljude u svim njihovim zgodama i nezgodama, prilikama i neprilikama, odnosima i bolestima. Pokušavao je donijeti i unijeti u čovjekov život tračak sreće. Od prvih susreta s učenicima, preko Kane Galilejske, gdje bijaše nakon čuda što ga učini vina, vrsna i odlična, u izobilju. Davao je ljudima kruh u ruke, hranio ih kruhom riječi i života, poučavao svoje kako u vjeri hoditi po vodi i moru. Liječio slijepce, otvarao im oči za ljepotu Božjega stvorenja, uskrsavao mrtve iz tamnice groba – to bijahu njegova djela, to bijaše njegova zbiljnost, njegovo poslanje.
Ljudi, međutim, radije ostaju noćne ptice, sove, kojima svjetlost smeta, boje se ljepote i divote svjetla i dana. Isus nas uči kako postati djeca svjetla i neba, prijateljima i zaručnicima ljepote. A to pak nije moguće bez vezivanja na njegovu osobu i život koji nam nudi, bez intimnoga prijateljevanja s njime. Upravo kao što poručuje i Poslanica Efežanima: „Probudi se ti, koji spavaš. Ustani od mrtvih, i Krist će ti zasvijetliti kao novo svjetlo!“ (usp. Ef 5,14). Tako ulazi život u ovaj mrtvi, gotovo eutanazirani svijet.
Isus se od svojih oprašta, ali to nije konačni kraj njihova međusobna zajedništva. Ubuduće su učenici njegovi ovjerovljeni svjedoci pred svijetom. Oni se nemaju čega bojati jer je s njima Duh – Branitelj, Tješitelj. On je Duh istine, on uvodi u svu istinu. On će svjedočiti na njihova usta za Isusa i o Isusu.
Svjedočanstvo o Isusu nikada nije puko ponavljanje nečega prošloga, nego trajno uprisutnjivanje onoga što se zbilo jednoć u povijesti. Tako je i euharistija – spomenčin na Isusa, usadašnjivanje spasenjske zbilje Velikoga četvrtka, Velikoga petka i uskrsne proslave.
Duh uvodi u istinu, i sve što on čini jest da učenici budu ustrajni, da se ne pokolebaju, da se ne prestraše svijeta koji će na njihovu riječ odgovoriti nasiljem, mržnjom, ubijanjem, progonom. Isus im jasno pretkazuje što ih čeka.
Nikakva dobrodošlica ovoga svijeta, nego upravo suprotno. I k tome još uvjerenje kako će ti koji ih ubijaju misliti da Bogu služe, da prinose Bog ugodne prinose. Pa i kad se Gospodin ukazao Pavlu na putu u Damask, nije mu obećao slavu ni lovorike, nego doslovce: „Ja ću mu zbilja pokazati koliko mu je za Ime moje (pre)trpjeti“ (Dj 9,16). Pretkazuje progone, trpljenje i patnje, jer nam je kroz mnoge nevolje u kraljevstvo Božje (usp. Dj 14,22).
I ne samo to. Ubijajući učenike oni će biti uvjereni kako iskazuju Bogu posebno štovanje. Upravo kao i teroristi u naše vrijeme koji u ime Boga danomice šalju stotine ljudi u stravičnu i okrutnu smrt, gdje su tjelesa raskomadana, a krv se lije po pločnicima. Svakodnevno smo suočeni s fanatičnim samoubojicama koji sa sobom odnose u smrt stotine drugih nevinih.
Ubijati u ime Boga – to je zacijelo najveća tragika i perverzija koja se može dogoditi u ljudskoj glavi u odnosu na vjeru i Boga. Protiv toga ustaje ustrajno i snažno i današnji Papa pa i neki dan u svojim govorima u napaćenom i nemirnom Jeruzalemu, žrtvama u Gazi te žrtvama u Sri Laki, Burmi i afričkim državama, a danas napose protiv rata u Ukrajini te stava Ruske pravoslavne crkve i njezinih poglavara koji odobravaju te ratne akcije.
Krvavi progoni učenika u sadašnjosti trebaju podsjećati učenike i zajednicu na samoga Isusa i njegov križ. On je pretkazao i stoga se ne trebaju čuditi mržnji svijeta. Svijet ostaje u svojim kategorijama, dok Duh zastupa zajednicu pred konačnim sudom. On podsjeća na sve što je Isus činio, što je rekao. On osposobljava učenike za svjedoke. Tko želi davati svjedočanstvo, može to činiti jedino svojim vlastitim duhom i svojom krvlju.
Ono za što svjedok svjedoči može, odn. postaje svjedočanstvom samo ako svjedok uključi cijelo svoje biće u krvotok Isusa Krista. Bez osobnoga zauzimanja nema autentičnoga svjedočanstva. Bez osobne zauzetosti sve se svodi na priče i neobvezatno govorenje.
Isusova logika ni u čemu nije logika ovoga svijeta. Svijet se okreće i vrti oko moći, novca, požuda, muči se prizemnim stvarima i njima se klanja. Isusova pak poruka je tiha, neupadna. Da je propovijedao pobunu siromaha protiv bogatih, bio bi shvaćen i prihvaćen. Ljudi bi ga razumjeli. Da je propovijedao protiv gomilanja bogatstva i kapitala, pljeskali bi mu. Da se stavio na stranu izrabljivanih protiv izrabljivača, svi bi grnuli k njemu. Ali od svega toga ništa.
Isus ne naviješta ništa drugo nego solidarnost i ljubav. Ništa osim ljubavi. Ljubavi koja je ranjena i ranjiva. I koja jedina ostaje na svijetu kao vrijednost. Ona je čovjekov dom i zavičaj.