Lk 21, 12-19
Reče Isus svojim učenicima: »Podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. Zadesit će vas to radi svjedočenja.«
»Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu! Ta ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik. A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti.«
»Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.«
Nerijetko se zna čuti kako će sljedbenici i pristaše Isusa Krista već ovdje na zemlji požnjeti i stalno ubirati samo uspjehe, nagomilavati bogatstva, steći veliki kapital, te stostruko svoje uloge oploditi uz pomoć Radosne vijesti i Isusove osobe. Pojedinci misle da će sve ići nabolje, sve prema gore, dalje, više, moćnije, snažnije.
Napose je to prisutno u kalvinizmu, zapadnom kapitalizmu američkoga ishodišta. To je starozavjetno poimanje. Bogatstvo kao znamen Božjega blagoslova. U Isusovim ustima i zabilježenim riječima nigdje nema ni spomena ni zbora o tome. Naprotiv, ono što Isus obećaje te što stavlja pred učenike kao sasvim izvjesnu budućnost, jesu progoni, tamnice, smrt, posvuda i uvijek. I sa strane sinagoge, ali i sa strane svjetovnih vlasti, kraljeva, upravitelja – i to upravo zbog njegova – Isusova – imena (usp. Lk 21,12). Drukčije zapravo nije moglo niti može biti. Što je više netko suobličen Isusu, veća je mržnja svijeta na Isusove učenike.
Isus u surječju govora o posljednjim stvarima započinje današnji odsječak riječima: “A prije nego se to počne zbivati, vas će bacati u tamnice, zatvarati, progoniti…” Posljednjim stvarima prethode progoni kršćana, Isusovih svjedoka. Tko vas sluša, mene sluša, tko vas prezire, mene prezire, mene odbacuje, rekao je Isus svojima (Lk 10,16). Progonit će ih sinagoga, kraljevi i vlasti, prije nego nastupi konačni sud svijetu; to je nešto kao prethodnica i predigra, uvertira onomu što se ima zbiti. Potom slijede politički, vojni i kozmički događaji, potresi i kataklizme, o kojima smo prethodno slušali. Učenici se moraju iznutra oboružati na dugotrajno vrijeme progona i tlačenja. Zasada vrijedi biti stamen, ustrajan u nevoljama koje će snalaziti Crkvu u svakom vremenu.
Učenici, vjernici imaju u Isusu već uzbiljeni primjer ustrajnosti, postojanosti, čvrstoće. Bog im je u Isusu pokazao za što i na što je sve čovjek sposoban, pouzdaje li se u Gospodina i njegova Duha. Oni su prihvatili Isusov primjer, i ta mala grupa Isusovih pristaša bila je sposobna obnoviti sebe u Duhu, zapravo je njih Duh zahvatio iznutra, pa su potom mogli prijeći u obnovu svijeta, svim progonima i mučenjima unatoč.
Isus je bio nepobjediv i u svojoj smrti, na Veliki petak. Jest on iskusio poraz, izvanjski, ali je bio konačni pobjednik. Bitku je doduše izgubio ali ne i rat protiv Zloga, paklenoga Zmaja. Tako se moraju i vjernici oboružati. Ne smiju podleći iluzijama svijeta. Isus daje nutarnje jamstvo konačne pobjede. Ma što se dogodilo, Bog će okrenuti sudbinu svojih vjernih, kao što je okrenuo Veliki petak u slavlje i svečanost Uskrsa. Svojom ćete ustrajnošću, postojanošću spasiti svoje duše i živote, zaključuje sam Gospodin (r. 19). Podići, uspraviti glave, ni vlas vam s glave ne će pasti.
Isus zna što govori. Do kraja je on svjestan svog poslanja, svjestan da Bog napokon želi zagospodariti svijetom, ponovno uzeti konce povijesti u svoje ruke. To što je Bog zacrtao i najavio, on, Isus, ostvaruje u svome poslanju. U snazi i moći čini čudesne stvari, najavljuje novi poredak. Sve su to predznaci nove epohe, najava novoga kraljevstva.
Ljudi su zatečeni, zapanjeni Isusovim nastupom, djelima i čudesima koja čini. Izvan sebe su zbog siline Isusove osobe. Ali sve se to ne odražava dublje na njihovu nutrinu, psihu, na njihov život. Kratko vrijeme se dive, a onda sve kreće po starome. Isus traži obrat, obraćenje, pre-umljenje, zaokret u životu, Isus traži da njemu vjeruju (Mk 1,15).
Što je, međutim, uslijedilo? Ljudi nisu razumjeli niti shvatili znakove vremena, i zato donose bogohulni zaključak, neoprostivi grijeh protiv Duha Božjega: “S pomoću Beelzebula, poglavice đavolskog, čini te znakove, izgoni zle duhove” (Mk 3,22). Znači da i ratovi i Zlo imaju svoje veliko značenje i ulogu u povijesti spasenja.
Obećaje Isus svojima pobjedu i novi život kao znamen i plod ustrajnosti. Mučeništvo je bilo značajka kršćana u prva četiri stoljeća. Cijela je povijest prvih stoljeća obilježena mučeništvom, ali i naše minulo stoljeće bijaše najplodnije mučenicima u cijeloj povijesti Crkve. Sveti papa Ivan Pavao II. govorio je o „ekumeni mučeništva“. Naime, u svim kršćanskim vjeroispovijedima i zajednicama imamo mučenike za Isusa Krista i zbog vjere u Isusa Krista. Crkva je trajno progonjena Crkva i samo takva ona je vjerodostojna pred svijetom te može biti utočište u nevolji. Za nju ništa nije pogubnije od vremena mira i blagostanja.
Stoga i onih sedam pisama iz Knjige Otkrivenja završavaju s velikim obećanjima i blaženstvima onima koji pobijede u ovome svijetu te u ovome zlu eonu. Ondje sam Gospodin obećaje kako će sam osobno pružiti, dati novu manu, dragulj i na njemu urezano novo ime, koje nitko ne zna osim davatelja i primatelja; ime koje je znak, obrana i štit. Pobjedniku ne će nauditi druga smrt ni vječno prokletstvo. Zatim će mu dati vlast nad narodima, učinit će da sja poput zvijezde Danice, upisat će mu ime u Knjigu života, priznat će ga pred svojim Ocem i svojim anđelima, učinit će ga stupom u Hramu Boga svoga, napisat će mu na čelo samo Božje ime i ime novoga Jeruzalema koji dolazi od Boga. I na kraju učinit će i dopustiti da pobjednik sjedne na njegovu prijestolju pored Očeva prijestolja.
Sva ta obećanja pobjednicima ispunjenje su i ozbiljenje onih blaženstava iz Govora na gori, jer Isus govori u Govoru na gori u sadašnjem vremenu, u indikativu, a ne u budućem vremenu, futuru. Blaženi pojedinci koje Isus naziva blaženim već ovdje i sada, upravo u poteškoćama i nevoljama koje ih/nas snalaze, jer ih/nas nitko i ništa ne može razdvojiti od Isusovih zbiljskih obećanja i ljubavi Kristove. Pobjednici su već ovdje i sada oni ustrajni koji su se svojom krvlju, patnjama i životom suprotstavili silničkoj, tiranskoj moći koja je željela oteti im i uzeti život, dušu i njihovu vjeru.
Sve je to apokalipsa, objava, otkrivanje, raz-ot-krivanje, jer mučenik otkriva svoj identitet svojim priznanjem i mučeništvom, a tiranin raz-otkriva svoje pravo lice i biće u progonima i ubijanju pravednika. Živimo u vremenu jasnih i nedvoznačnih, nedvojbenih razlučba između dobra i zla, između stvarnosti samoga Boga i druge, paklene stvarnosti, koja danomice stvara ovdje i danas mučenike.
Naša budućnost nije bezimena nego ima svoje točno ime i naziv. Upravo je to kršćansko poimanje povijesti. Nije odlučujuće što će biti i što će se dogoditi te što će ‘doći’ u budućnosti, nego TKO će doći i TKO dolazi. Stoga nam treba svijest da sve što činimo, činimo imajući u zreniku Božji dolazak te da ćemo morati svi pred njim i njegovim licem polagati račun.
U simbolici i umjetnosti to je izraženo dvama slovima grčkoga alfabeta, prvim i zadnjim slovom, Alfa i Omega, znakovima početka i svršetka, gdje sve izlazi, izvire iz Krista i uvire u Krista. On je početak i svršetak. On jest sve. On je cijela naša životna abeceda i slovnica.