Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Mk 16,1-7
Kad prođe subota, Marija Magdalena i Marija Jakovljeva i Saloma kupiše miomirisa da odu pomazati Isusa. I prvoga dana u tjednu, veoma rano, o izlasku sunčevu, dođu na grob.
I razgovarahu među sobom: »Tko će nam otkotrljati kamen s vrata grobnih?« Pogledaju, a ono kamen otkotrljan. Bijaše doista veoma velik. I ušavši u grob, ugledaju mladića zaogrnuta bijelom haljinom gdje sjedi zdesna. I preplaše se. A on će im: »Ne plašite se! Isusa tražite, Nazarećanina, raspetoga? Uskrsnu! Nije ovdje! Evo mjesta kamo ga položiše. Nego idite, recite njegovim učenicima i Petru: Ide pred vama u Galileju! Ondje ćete ga vidjeti, kako vam reče!«
Što nam veli današnji dan, Velika subota? Isus u grobu. Mrtvi Božji Sin. Ispovijedamo u svome Vjerovanju kako je umro i pokopan, a onda sišao nad pakao. To bi mogao biti smisao današnjega dana, mirovanja, kad se ništa ne zbiva. Ali Isus nije u stanju mirovanja. Današnji je dan spomen na njegovu odsutnost između nas, ali istodobno i iskustvo današnjega čovjeka, naime posvemašnje iskustvo odsutnoga Boga.
Na Veliki petak imamo uprizorenje Kristova križa, imamo Raspetoga Boga, a današnji je dan spomen na ‘smrt Boga’. Upravo ovaj dan izriče iskustvo suvremenosti, Bog je jednostavno nestao, iščeznuo iz svijesti. Nietzsche je glasno izvikivao: Bog je umro, mi smo ga ubili. I upravo ta riječ izriče sadržaj vjerske istine: Sišao nad pakao.
U Velikom tjednu redovito čitamo iz Ivanova Evanđelja. Za nas je bitno dvadeseto poglavlje, u kome se zbori o Isusovu uskrsnuću. Naime:
Na početku poglavlja čitamo: „Prvoga dana u tjednu – još zarana“. Cijelo je Ivanovo Evanđelje daleka ili bliza jeka, eho prvoga poglavlja Knjige Postanka. Oba djela počinju riječima: „U početku…“
U Knjizi Postanka šestoga dana stvara Bog čovjeka na svoju sliku udahnjujući mu svoga Duha. U Ivanovu Evanđelju šestoga dana – na Veliki petak – izvodi Pilat Isusa pred svjetinu, žednu krvi. Isus nosi trnovu krunu, obučen u luđačku haljinu s trskom u ruci te pred svjetinom Pilat uzvikuje: „Evo čovjeka! Ecce homo!“
Stari Adam – Novi Adam! Kad Bog dovršava djelo stvaranja, veli se, „Bog dovrši svoje djelo“, a Isus na križu na Veliki petak izgovara iste riječi: „Dovršeno je!“ Kao što je Otac dovršio djelo stvaranja, dovršava Sin djelo otkupljenja!
Sedmoga dana, veli se, otpočinu Bog od svoga djela, a utjelovljeni Sin Božji počiva u subotu, sedmoga dana, u grobu. Dovršio je svoje djelo. Počiva. A onda? „Prvoga dana u tjednu, zarana, Marija Magdalena dođe na grob“ i vidje prazan grob. Zašto prazan? To je prvi dan novoga stvaranja, novoga svijeta.
Isusovo uskrsnuće nije samo jamstvo našega uskrsnuća u vječnosti, nego ono zbori daleko više. Poruka je mnogo silnija. Uskrs je početak novog stvorenja. Ono što je učinio Otac u stvaranju svijeta, Sin u otkupljenju, nastavlja se u Crkvi snagom Duha Svetoga u njezinim misijama. Stoga Isus govori: „Mir vama!“ Udahnjuje Duha, odašilje ih u svijet opraštati grijehe! Stvarati novo snagom Duha! I tu je poveznica s Knjigom Postanka.
Naše bi se suvremene duhovne prilike dale usporediti s onim iskustvom dvojice učenika na putu u Emaus. Oni su zbunjeni, izbačeni iz svoje kolotečine. Iskusili su nešto kao smrt Boga. Utrnulo se ono žarište koje je zračilo svjetlom i nadom, Božji je poslanik mrtav. Nastupila je posvemašnja zbunjenost i praznina. Nitko i ništa više ne odgovara. Sve je zanijemjelo.
Međutim, dok govore o smrti svoje nade, dok ne mogu vidjeti ništa dalje od svoga razočaranja i beznađa, nada je među njima, živa. Onaj je njihov zamišljeni ‘bog’ morao umrijeti, da bi ovaj novi, Uskrsnuli, mogao živjeti. Morali su pokopati svoje slike i predodžbe o Bogu kako bi nešto novo uskrsnulo u njima.
Današnja, tiha Velika subota, veli nam kako na bit našega Boga spada i njegova šutnja, mirovanje. On ne samo govori, on i šuti. On nije samo riječ, on je i šutnja. On je Logos, on je Riječ, ali pred njim moramo zašutjeti da bismo ga mogli čuti, iskusiti. Isus je prošao sve faze, sve stadije našega osobnoga života, iskusio je smrt, sišao nad pakao, pobijedio pakao i smrt u svojoj smrti, razorio vrata pakla i otvorio put u nebo, Ocu. Vrata su smrti jednom zauvijek otvorena u njegovoj smrti i uskrsnuću. Ljubav pobjeđuje.
Isusovo poslanje i uloga u povijesti svijeta dade se shvatiti i spoznati samo sa zrenika muke, križa, smrti, ukopa i uskrsnuća. Današnji dan je dan mirovanja – Isus je u grobu, počiva. Kao i Otac sedmoga dana. Subotnji počinak. On ispunja svoju misiju služenja svima, oslobađanje svijeta jednom zauvijek od svih demonskih, protubožnih sila. Oslobođenje od prisila obmana, laži, neistine. Isus je navjestitelj istine, i njegovo je kraljevstvo kraljevanje istine.
Istinu nije moguće pokopati, zadržati u grobu. Istina treba da nas vodi prema traženju konačnog, prema traženju smisla. Zato je Isus cijelim svojim nastupom i ponašanjem stranac na ovoj zemlji, u vlastitom narodu i stoga se nužno sukobljava s uhodanim mišljenjem.
Uskrs ne znači: Isus je jednom zauvijek otišao u nepovrat Neba, iz ove zemaljske suzne doli. Poruka Uskrsa nije da ćemo biti jednom s Isusom u raju. I to, ali je prvenstveno poslanje učenika. Misije. Uskrs = misije u svijetu. Naviještati novi svijet, stvarati novi svijet, u sebi i oko sebe. Ne znači da je Isusov križ uskrsnućem dokinut, opovrgnut, već naprotiv:
Uskrs je prava legitimacija i osnaženje onoga što je Isus pokušao dok je među nama živio. Njegov povijesni kraj na križu i njegovo cjelokupno djelovanje poprimaju uskrsnućem kozmičke dimenzije konačne, završne, eshatološke borbe između Sotone Boga, započete već u Isusovu životu, koje je konac na svršetku svijeta. Povijest je dio eshatona, a eshaton je dio naše povijesti, zadire u nju.
Isus namjesto materijalne pomoći u djelima ljubavi, kako to obično ljudi čine (da bi, naime, čovjek iskazao ljubav, obično nešto daruje dragoj osobi), dakle namjesto nekih ljudskih ponuda nudi samoga sebe, nešto neočekivano. To je ono pred čime čovjek staje. Isus se razdaje kao kruh života, daje se i razdaje do kraja. Na potrebe ljudi i svijeta Isus odgovara uvijek egzistencijalnim činom, akcijom. Razdavanjem samog sebe. Umiranjem za nas.
Isus se sasma razdao. Isus je u svojoj muci bio slomljen daleko više slabošću, malaksalošću i zakazanjem svojih najbližih učenika, nego od svojih mučitelja. Teško je podnosio zatajenje, bijeg svojih učenika, to ga je snažnije porazilo nego potonje mučenje rimskih vojnika. Isus je žrtva slabosti svojih s kojima je proveo tri godine, a ne toliko mržnje drugih. Prizor u Getsemaniju predokus je umiranja i smrti, doslovce smrt prije smrti, što tako jasno ističe Luka u svome Evanđelju.
Isto to poručuje i nama: Tko svoju vjeru shvati samo kao tešku obvezu, dužnost i muku, a ne kao mjeru vlastitih dana i života, prema kojoj treba mjeriti sve u životu, životni će mu križ biti pretežak. I slamat će se pod njim. Svakoga, jasno, čeka križ. Ne moramo ga ni tražiti. Stoji tu pored našeg životnog puta i treba ga samo prihvatiti i nositi.
U životu redovito nadmašujemo Petra u zatajivanju, Pavla u progonima, Judu u vlastitim izdajama, Tomu u njegovim dvojbama, a i ostale koji su se razbježali. Negdje smo među svjetinom koja traži njegovu smrt.
Možda nam je preostala uloga Šimuna koji nevoljko pomaže Gospodinu na križnom putu ili uloga jedne Veronike. Put je tako tijesan, vrata su u život tako uska. Što nam drugo preostaje, nego ga prigrliti, zahvalni za Gospodnji dar i primjer. I što nas smatra vrijednima svog pogleda, ljubavi i milosti.
USKRSNO BDJENJE – PASHALNA VIGILIJA
Crkva pokušava u ovoj svetoj noći vjernicima dočarati i uprisutniti što znači tajna Isusova uskrsnuća. Pokušava to govorom i rječnikom simbola. I večerašnjim bogoslužjem dominiraju tri temeljna čovjekova simbola koja obilježavaju uskrsnu noć: Svjetlo, voda – i na kraju pjesma novih stvorova – Haleluja!
Ponajprije nešto o svjetlu. Svjetlost je jedan od temeljnih simbola, arhetipova čovječanstva. Svejedno gdje se nalazili, ili na krajnjem sjeveru gdje vlada preko pola godine polarna noć ili na ekvatoru gdje je sunce uvijek gotovo u zenitu, ljudi su pripisivali svjetlu božanska svojstva.
Svjetlo je daleko više od slike. Divimo se svjetlu, znamo što znači svjetlo, što je sunčeva svjetlost za život i rast. Bog je u nepristupačnom svjetlu. Zemaljsko je svjetlo odbljesak Božjega svjetla.
Prisjetimo se: I na Božić ima svjetlo odlučujuću ulogu. Onima koji mrkli kraj smrti obitavahu, svjetlost velika svanu! S jedne strane noć, s druge strane – božanska svjetlost koja obasjava tamu.
Cijeli Isusov život, ta drama jednoga života, odvija se u sukobu svjetla s tamom ovoga svijeta, u susretu Boga i svijeta – Bog se susreće sa svijetom na Božić, Bog kuca na vrata ovoga svijeta, čovjek ga ne prima, premda je došao u svoju svojinu, u svoje vlasništvo. Gospodnja je zemlja i sve na njoj! Ali čovjek uzima sebi božanske ovlasti! Ne želi da mu bilo tko gospodari ili zapovijeda.
Međutim, makar svijet ne želi Boga, Bog dolazi. Dolazi kao dijete u Betlehemu i obasjava svijet. Drama dostiže na Uskrs svoj klimaks, svoj vrhunac, svoje središte. Tama je posegnula za posljednjim oružjem – za smrću. Na redovnom procesu – sve se odvijalo prema Zakonu – Isus je osuđen na smrt i potom ubijen. Istina je postala žrtvom ljudske zloće i zavisti.
Ta drama stoji iza dramatike ove večeri, ove noći, krije se iza simbolike uskrsne svijeće. U trenutku kad se utrnu sva svjetla, započinje liturgija blagoslovom novoga ognja. Sjetimo se grčke mitologije i Prometeja – onoga heroja – poluboga, koji je oteo vatru bogovima i dao je ljudima. Za kaznu je bio kažnjen da mu na Kavkazu svaki dan orao kljuje jetru.
Iz toga ognja pali se uskrsna svijeća koja simbolizira Isusa Krista. Crkva je zamračena, tapkamo u mraku. Nije li to simbolika današnjega svijeta – u pomutnji? Unatoč napretku, tapkamo u mraku neznanja i pomućenih ideala.
Lumen Christi – Svjetlo Kristovo! Noć nam jasno veli što je to svjetlo, što je mrkla i mrzla noć, što je tama u kojoj čovječanstvo živi. Svjetlo daje toplinu, rast, snagu, donosi život.
Idemo u susret Kristu s upaljenim svjetiljkama. Upravo kao one djevice iz Isusove prispodobe. Ima li u mene dovoljno ulja da sjedim za stolom na Gospodnjoj gozbi?
Nemojmo jadikovati niti se žaliti na tamu. Upalimo svjetlo – i najmanja svijeća odgoni mrak. Lumen Christi – Deo Gratias!
Uskrsni hvalospjev – Exultet! – Opijeva Božja silna djela u spasavanju čovjeka. Himan nad himnima, hvalopoj nad hvalopojima.
Drugi simbol ove večeri jest voda. Upravo kao i vatra – od silne je koristi, ali je ujedno i znamen ugroze. Triput se uranja uskrsna svijeća u blagoslovljenu vodu – tajna sjedinjenja svjetla i vode. Svjetlo je u mitologijama nebeski princip, voda je zemaljski. Voda je znamen života i plodnosti. Sjetimo se već u Edenu – ondje su velike rijeke znamen života i plodnosti. Isto i u Knjizi Otkrivenja. Rijeke života, stabla života. Tako bijaše u Mezopotamiji, tako i u Egiptu. Sav je život i plodnost zavisila od tih rijeka.
Gospodin nam je otvorio svoj bok – potekli su krv i voda! Tu nam se razdaje, i odatle izviru sakramenti Crkve. – Napose temeljni sakrament – krštenje! Voda je bitna. Bez vodenema krštenja (osim onoga željom, i mučeništvom! – ali to su iznimke!). Zato je voda jedan od bitnih elemenata večerašnje liturgije.
Treći element jest svečano pjevanje: Đakon ili svećenik pjevaju svečani ‘Aleluja’ – Slavite Gospodina. Međutim, to je pjev srca, cijeli čovjek pjeva, neizrecivim jubiliranjem. Riječi ne mogu izraziti ono što srce osjeća. Aleluja – to je pjev u kome srce ruši sve pregrade i ustave. Pjesan je sami čovjek. Cijelo naše biće treba se uključiti u radost ove noći. Nadrasti sama sebe, izići iz sebe, i pjevajući Gospodinu koji učini silne stvari svomu narodu. To je čudo radosti, sreće, zbog Gospodina koji je pobijedio smrt i zlo. Pjev bez riječi.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje