Iv 16,20-23a

Reče Isus svojim učenicima: »Zaista, zaista, kažem vam: vi ćete plakati i jaukati, a svijet će se veseliti. Vi ćete se žalostiti, ali žalost će se vaša okrenuti u radost. Žena kad rađa, žalosna je jer je došao njezin čas; ali kad rodi djetešce, ne spominje se više muke od radosti što se čovjek rodio na svijet.

Tako dakle i vi: sad ste u žalosti, no ja ću vas opet vidjeti; i srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti neće. U onaj me dan nećete ništa više pitati.«

Isus se od svojih oprašta kroz duge govore koji su ujedno i njegova oporuka – njima i svima nama. Obećaje svojima kako će ga ponovno doskora vidjeti. Bit će im blizak ne samo u Duhu Svetome, nego će on sam osobno ponovno doći među njih. Odlazi kako bi došao. Kao da im veli: ‘Doviđenja!’ Tada će se njihova tuga i žalost ponovno pretvoriti u radost. Uskrsnu radost uspoređuje Isus s radošću žene koja u trudovima rađa i postaje majkom kad donese dijete na ovaj svijet. Nestaje straha, trudova i bolova, dijete živi. Isus živi, njegovo je uskrsnuće ravno novomu stvaranju, novomu rađanju.

Isus gleda na svoju smrt i uskrsnuće kao na jedno nerastavljivo jedinstvo, te dvije stvarnosti njegov su put do Oca. On mora kroz smrt i u smrt, i preko smrti do uskrsnuća. Iz smrti se rađa novi život, iz boli se rađa radost. Makar su i smrt i bol gorki i bolni, to treba biti učenicima utjeha u sadašnjem trenutku. Što vrijedi za Isusa, vrijedi i za učenike, vrijedi to za cijelu Crkvu kao nastavak Isusova djela u svijetu. Svijet će tvrditi kako je Isus prošlost, a on je tu, on je trajna prisutnost među svojima. Učenicima ne će biti lako, ali moraju imati pouzdanje u Isusovu odlučnu riječ.

Isusov oproštajni govor u Ivanovu Evanđelju u svome dosadašnjem izričaju razvija dva međusobno povezana izričaja. Naime, Isusovu posvemašnju blizinu s Ocem. On je s Ocem jedno, i stoga mu smrt ne može ništa nauditi. Smrt nije više umiranje nego prijelaz k Ocu, hod u nebo. A druga misao je nastavak te misli: Svi koji su s Isusom Kristom u zajedništvu, bit će dionici iste slave, istoga odnosa koji ima Sin prema Ocu. Onome tko vjeruje u Isusa, smrt ništa više ne može.

U Isusovu životu kocke su odavna pale. On ide samosvjesno u smrt, već je izbačen knez ovoga svijeta van. On je položio sve ispite vjernosti svomu Ocu, on se do kraja odlučio za Očevo djelo. I tu nema uzmaka. On je došao u sudbonosni sukob s vlastima, vjerskim i političkim, i zato mora otići nasilno s ovoga svijeta. On je ispunio svoje djelo i poslanje koje mu je Otac namijenio. Proglasio je (u) svijetu novi poredak, donio radosnu vijest, i sad ostavlja učenike da nastave to djelo spasavanja svijeta.

Stoga ih ne tješi jeftinim riječima i utjehama, kao, ne će to biti tako teško, ispast će na kraju sve dobro, uslijedit će happy end. Prema ljudskim, zemaljskim i svjetskim mjerilima njima će se dogoditi strašne stvari, sve će po njih ploditi u konačnici ubijanjem, smrću. Jedina utjeha koju im može pružiti u ovome trenutku jest njegov vlastiti primjer, jasnoća s kojom nastupa i govori, nepokolebljivost u nastupu, neuzdrmljivost njegova životnoga smjera. Svu svoju snagu crpe Isus iz odnosa prema Ocu. To je i za učenike utjeha i smjerokaz za život. Budu li ga slijedili, spoznat će kako je Bog jedina stvarnost za koju se isplati živjeti. Ne pružaju nam tumač ni utjehu promišljanja, umovanje, filozofiranje ni ontologija, nego intenzivnost s kojom se vežemo uz Isusa i njegova Oca.

Ponovno čujemo iz Isusovih usta, prije rastanka, dvokratno: „Amen, Amen“! To dvokratno ponavljanje „Zaista, zaista“ – ima karakter sadašnje objave tajne koja je učenicima nedokučiva. Isus na dramatičan način konkretizira ono što će doskora uslijediti u životu učenika i u svijetu. Svijet će nad Isusom trijumfirati, slavodobitnički likovati nad njegovom smrću i porazom, dok će učenici biti u nevolji, tugovati i žalovati za Učiteljem.

Međutim, sve će to biti kratka daha. Stoga Isus rabi sliku iz obična, svakodnevna života, kod trudnica u porodu. Kad se rodi dijete na svijet, zaboravi majka na sve strahove, opasnosti i nevolje, boli i trudove kroz koje je prošla. Presretna je zbog djeteta koje je došlo na svijet. Živo je. Novi život je tu.

Isto će se dogoditi i s učenicima. I oni će morati kroz strahotu i bol križa, Isusove smrti, vlastite ostavljenosti, ali će se sve okrenuti u radost uskrsnoga jutra. Žalost se pretvara u radost! – Obradovaše se učenici vidjevši Gospodina koji im pokaza svoje ruke, noge i svoj bok. Za učenike Isusovo uskrsnuće bijaše nešto kao novo rađanje. Nemoguće je biti žalostan ili turoban navjestitelj Isusa Krista. Radosna vijest treba radosne i sretne učenike i navjestitelje. Jasno, uskrsnuće će se dovršiti kad više ne bude smrti, kad se ovo naše smrtno obuče u besmrtno, kad prestane vlast smrti, kad mine i nestane obličje ovoga svijeta.

Tada prestaju i sva pitanja. Istinska će i prava spoznaja uslijediti kad ne bude više potrebe pitati. I sve će molitve biti uslišane. Molitva u Isusovo ime počinje tek kad Isusa nema među svojima. Oduvijek je čovjek i čovječanstvo tražilo Boga negdje izvana, u nebeskim sferama, nije moglo zamisliti bliska i neposredna Boga. Taj se Bog pojavio u Isusovoj osobi. To bijaše pravi izazov za njegove suvremenike, a i za mnoge duhove danas.

Učenici su dionici te spoznaje. I trebaju biti svjedoci toga u svijetu. Po Isusu Kristu čovjek dolazi k sebi i postaje svjestan tko je i što je. Odčitati se to može primjerice na svim apostolima, na jednome Pavlu, na svetcima kroz povijest Crkve. Oni su živi dokaz Božje blizine u Isusu svakomu čovjeku. Njih sve provijava i prožima radost jer radost je najdivniji Božji dar nakon Uskrsa. Radost u miru, mir u radovanju.

Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje