Mk 10,28-31
Petar mu poče govoriti: »Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom.« Reče Isus: »Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja – i u budućem vijeku život vječni. A mnogi prvi bit će posljednji i posljednji prvi.«
Isusova riječ kako će teško bogataši u kraljevstvo nebesko te da će lakše deva kroz iglene ušice, negoli bogataš u kraljevstvo Božje, povodom je za Petrov upit: Što će biti na kraju s učenicima koji su ostavili sve, i posjed, i obitelji, i domove i zvanja, kako bi s Isusom išli od mjesta do mjesta? Isus daje odgovor na dvije razine, već ovdje na ovome svijetu, a pogotovo što će biti s njima u drugome svijetu.
Isus govori o kraljevstvu Božjem, nebeskom, on ga najavljuje i konkretno uspostavlja u povijesti i vremenu. Nikada pak to kod Isusa ne ostaje na razini čistih riječi ili proglasa, proklamacija. Ne, kraljevstvo se mora u nečemu utjeloviti, ono mora poprimiti oblik, konkretnu, stvarnu povijesnu formu. Bog je Bog Izraelov velik, ali ne samo na velikim riječima, nego se očitovao velikim i u svojim djelima.
Tako i ovdje. Isus ne ostaje na razini riječi, nego prelazi na djela. Učenici su ta nova tvorevina. Oni ostavljaju sve dosadašnje, obitelj i rodbinu, kuću i imanje. Od njih Isus stvara novu Božju obitelj, novi Božji narod. S njime oni hode Palestinom, a sve stoji pod predznakom Božjega kraljevanja. U veoma su uskoj povezanosti učenička egzistencija i Božje kraljevstvo. Stoga će im Isus i doviknuti, kako se malo stado ne smije bojati, jer je Otac odlučio darovati im kraljevstvo. Ocu se tako svidjelo. Istu riječ rabi evanđelist kad govori o prizoru Isusova krštenja, i ondje je Isus miljenik koji je Ocu veoma omilio, koji se Ocu svidio.
Dakle, učenici su ono što je Bog oduvijek tražio, za čim je išao u potragu. Oni će dobiti svoj jasni neotuđivi dio u nebeskom kraljevstvu, ali već i ovdje, u ovome eonu. Veoma je značajno skrenuti pozornost na svaku riječ koju imamo kod Marka na ovom mjestu. Tekst je krajnje brižno oblikovan i formuliran te dvije stvari upadaju u oči.
Čitamo li pomno, u drugom dijelu paralelizma ispuštena je riječ ‘očevi’. Nema mnoštva očeva. Nije to slučajnost. Očevi su znamen patrijarhata kao što su majke matrijarhata, očevi simboliziraju zemaljsko. Oni su znak staroga poretka u kome samo i jedino čovjek vlada, gospodari i određuje. U novoj Božjoj obitelji u kojoj učenici stasavaju ne smije više biti nikoga tko bi nad drugima gospodario. Svi su oni braća i sestre. Samo je jedan Otac, onaj nebeski!
I to što evanđelist spominje kuće i njive znakovito je uz spominjanje obiteljskih veza. To on čini svjesno. Nije riječ samo o obitelji, nego je riječi i o ‘zemlji’. U Djelima apostolskim pripovijeda sveti Luka kako je neki levit s Cipra imenom Barnaba prodao svoj komad zemlje, svoju njivu koju je nabavio u blizini Jeruzalema te utržak stavio apostolima pred noge. Židovi su iz dijaspore svi odreda kupovali u blizini Jeruzalema zemljište za ukop jer su vjerovali da će u trenutku mesijanskoga dolaska baštiniti blagoslove i dobra mesijanskoga vremena.
Tu njivu prodaje u korist mlade zajednice u Jeruzalemu kojoj treba pomoć. Važnije je izgraditi zajednicu vjernika nego imati nešto svoga ‘grunta’. Zajednica vjernika onaj je novi dom i zavičaj u kome se čovjek osjeća doma. Stoga su prvi kršćanski misionari i bili pokretljivi. Gdje god bi došli, sve im je bilo na raspolaganju, a oni su se nesebično razdavali.
Naime, te ‘kuće i njive’ koje Isus spominje bijahu njihov udio u ‘zemlji’ koju su posjedovali. Gube i ono bitno što čovjek ima, kuću i okućnicu, ali ne gube ono što ih čeka u Isusovu društvu – udio u novoj Božjoj obitelji koju Isus okuplja oko sebe. U toj novoj obitelji dobit će stostruko više nego su ikada imali ili mogli zamisliti. U novoj Kristovoj obitelji stupaju istinski u novo područje, novu zemlju, tu se ispunjava obećanje prave Obećane zemlje, za razliku od one starozavjetne, čisto zemljopisnoga ozemlja.
Dakle, s Isusom dolazi novo. Stari je zavjet ispunio svoju ulogu i poslanje, došao do svoga kraja, Jordan je prijeđen, zemlja je otkrivena, obećano već sja na obzoru. Staro je ispunjeno, među ljudima je ‘novi nauk’ koji se naviješta, u sili i moći. Novo ne dolazi u ovaj svijet kao čisti nauk, kao ideja ili misaoni sustav nego kao nova praksa, novi Božji narod.
Novo i novina jest osoba Isusa Krista, novo je ljubljeni Očev Sin koji je prošao sve kušnje i pustinje, koji je do kraja u suglasju s Ocem. On je shvatio i živio ono što je Otac htio i pokazao svojima put. Njegove riječi i djela, njegovo posvemašnje predanje Ocu te savršeno ispunjenje Očeve volje bjelodano zbore: Isus je realizacija, uzbiljenje, ispunjenje duge povijesti koja je započela s Abrahamom. On je konačno uprizorenje i žarišna točka svega što je Izrael htio i želio u povijesti. Prema njemu se sve slijeva, on je u žarištu svega.
On je sam u osobi kraljevstvo Božje. Veliki crkveni pisac iz ranoga doba, Origen, rekao je kako je Isus autobasileia tou Theou u osobi. Božje kraljevstvo nije apstrakcija, ono treba narod, treba zajednicu i obitelj. Kralj bez zemlje i naroda nije kralj, on je ili abdicirao ili neka se odrekne. Da bi se kraljevstvo u povijesti obistinilo, ozbiljilo, ono se ne može zadržati samo na jednoj osobi. Ili ima svoj narod, svoje podanike, ili je to puka utopija u povijesti.
Stoga nas ne čudi kako Isus posve naravno postupa, kako smjesta okuplja oko sebe učenike i od njih stvara novu svoju obitelj. Novo u Novome zavjetu jest Isus kao novina, ali istodobno, bilo bi to nepotpuno bez učenika koji su njegova pratnja, koji su od samoga početka s njime i u kojima Isus okuplja i stvara novi Božji narod, novi Izrael. U Isusu se Bog jednom zauvijek izrekao, on je završna nazočnost samoga Boga u svijetu. Tko vidi njega, vidi Oca, i zato su učenici na dobru putu kad su prihvatili Isusa kao cilj i smisao života. Dobit će već ovdje na ovome svijetu stostruko svega, u izobilju. Nikada Bog nije škrtario u svome darivanju.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje