Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Iv 15,9-17
Reče Isus svojim učenicima:
»Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj. To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna.
Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime. Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge.«
U prvom čitanju iz Djela imamo pred sobom izvješće o primanju pogana u Crkvu. Bog je Bog svih, bez razlike. On je svakome jednako blizak, i prema riječima Dostojevskog, ne postoje bezbožnici ni pobožnici, nego poznavatelji Boga i oni koji mu se još nisu otvorili. Čovjek se otvara u ljubavi. Isto kao što se i Bog otvorio u ljubavi, u Isusu Kristu, koji je utjelovljena Ljubav.
O tome svjedoče i drugo čitanje, i evanđeoski ulomak. Samo se po ljubavi postaje prijatelj. Isus nas s pravom zove svojim prijateljima. Jer je prije postao prijatelj svakomu. Prijateljstvo je dar. Čovjek nema pravo na naziv prijatelj, prijateljstvo se ne može ničim zaraditi. Sluga može savršeno ispunjavati svaku, i najmanju željicu, svog gospodara, a to još uvijek nije dovoljno da ga gospodar prihvati kao prijatelja… A Isus se daruje svakomu…
Jedna od najvećih Isusovih zasluga u njegovu navještaju i životu, praksi i mišljenju jest posvemašnji prevrat glede slike, predodžbe Boga i o Bogu. Takav zahvat je jedinstven u povijesti religija. To svoje pravo kojim zahvaća u sliku o Bogu izvodi on iz svojih sinovskih ovlasti i odnosa glede Oca nebeskoga(usp. Mt 11,25), nakon što su prošla vremena neznanja (usp. Dj 17,30), i nakon što je on svevremenski objavitelj i donositelj istine o Ocu. Svojim stavom promiče istinu, tjera strah iz kostiju ljudi, proglašava godinu milosti Gospodnje (usp. Lk 4,19), naviješta kako Božje sunce sja nad dobrima i zlima (usp. Mt 5,45). Živimo u vremenu milosti, danima spasenja (usp. 2 Kor 6,2), kad je svaki strah otjeran (usp. 1 Iv 4): Poslanicu čitamo upravo u ovo postuskrsno vrijeme te kad ljubav pobjeđuje svaki strah.
Isus u svome oproštajnom govoru o trsu i mladicama govori apostolima o stvarnosti njegove trajne nazočnosti u učenicima te o učinku te njegove prisutnosti. On ih do kraja, do vrhunca ljubi (usp. 13,1) u punoj mjeri i punini, i njegova ljubav postaje sadržajem zapovijedi. Sve njegove zapovijedi imaju u ljubavi svoj pravi sadržaj, cilj i smisao. Tko vrši ono što Isus traži, dokazuje svojim djelima i životom da ljubi Isusa.
Da, govori Isus i o ognju i o odbačenim okresinama, suvarcima koji ne donose ploda, a dobri su i vrijede još samo za potpalu vatre ili roštilj. Mogli bismo u cijelo surječje unijeti i protežnicu suda i osude, vječne osude i presude, odbačenosti. I nastaviti u tome stilu. Međutim, Isusove riječi nisu tako intonirane.
Jest, čovjek jest u odnosu na Boga malen i neznatan, ali je čovjek povezan s Bogom. To je svijest koja prožima jedino čovjeka kao živo biće. Mi smo ljudi jedina bića na ovoj zemlji koja osjećaju kako u njima živi nešto drugo, kako se u nas slijeva rijeka vječnosti i beskraja te kako uviremo u rijeku vječnosti. Mi smo jedina bića koja mogu svjesno reflektirati o svojim sposobnostima, darovima, talentima.
U poveznici s vječnim Izvorom naš je život predodređen da postane i velik i bogat, samo je pitanje, koliko smo i kako čvrsto usidreni u svome Iskonu. Uvijek kad Isus kod sinoptika govori ili opisuje naš odnos prema Bogu Ocu, rabi on slike rasta, organske slike iz žive prirode. Upozorava kako se ništa ne postiže nasilno, ni s drugima a ni sa samima sobom. Nego samo s ljubavlju i u ljubavi, u procesu organskoga rasta i dozrijevanja.
„Ostanite u mojoj ljubavi!“ – opomena je koja slijedi nakon govora o trsu i mladicama. Ona temeljna melodija o trsu i mladicama ostaje u cijelom ovome poglavlju aktualna, makar se ne spominje izričito. Ostanite u meni kako bih mogao ostati ja u vama, poručuje Isus svojima, kako bih mogao pretakati u vas Očevu ljubav, kako biste bili plodni u životu.
Ljubav nam je iskazana u krštenju, svaki se dan očituje u sakramentima, napose u euharistiji, a sve plodi velikom radošću koju nitko ne može uzeti. Zanimljivo, dok se nad Isusa spuštaju tmasti oblaci, on govori o radosti, nekoliko puta ponavlja riječ radovati se i radost.
Isus govori o ‘ostajanju’. Ostati jest ključna riječ u govoru o trsu i mladicama, a ta je riječ istodobno i sinonim za vjerovati, za vjeru. Isus ima u zreniku sadašnjost i budućnost svoga djela i svojih učenika. U toliko slika Isus uzima upravo vinograd da bi prikazao odnos Boga prema svome narodu Izraelu. Pronaći ćemo to u proroka, ali isto tako i u psalmima.
Ljudi se žele emancipirati od Boga, žele uzeti stvari i živote u svoje ruke. Proglašavaju Boga mrtvim kako bi mogli biti gospodari u njegovu vinogradu, kako bi mogli raditi i djelovati prema svome nahođenju. Uklanjamo Boga kako bismo uzurpirali, svojatali ili prisvojili vinograd i njegove plodove. Vidimo pak što se zbiva sa svijetom i čovječanstvom kad ljudi (pre)uzmu ‘režiju’ u svoje ruke.
Što je zapravo zajedništvo s Isusom i kako ga predočiti? Pravi domet Isusovih riječi možemo dosegnuti samo sa zrenika Duhova, ili pak Pavlova izričaja, „u Kristu“ ili „Krist u nama“. Isus je, prema njegovoj vlastitoj riječi, život svojima i svojih; u njemu i kroz njega, kao Božjega Sina, dolazi k nama životvorni sok iz vječnosti. Svi koji u Isusa vjeruju, imaju udjela u tome životu. Život kojim mi ljudi živimo, svršava u smrti, dok nam iz Isusa dolazi vječni život. Vinograd nije više objekt, stvorenje, nego je Isus trs, pravi trs koji je neuklonjiv iz povijesti, a mi smo nakalemljeni.
Netko je rekao kao je zajedništvo s Isusom nalik činjenici kao kad neko glazbalo ili glazbeni instrument napokon pronađe onoga tko na njemu zna svirati. Svaki instrument postaje muzejskim komadom ako se na njemu ne svira, ako nije u uporabi. Violina, klavir, flauta. Treba majstora, treba virtuoza koji će iz njega izvući maksimum. Inače žice i strune ostaju mrtve, vremenom omlohave, opuste se. Tako je i s našim vjerskim životom. Netko mora izvući iz nas maksimum. Tko to zna, tko to može? Mi kažemo, Isus. Možda ćemo prigovoriti, nije to za mene, slab sam ja, uvijek iznova padam u grijehe.
I što je bilo s tim Isusom i njegovim učenicima kroz povijest? Koliko je nova učinio Isus u njima kroz povijest? Nerazdvojivost Isusa od svojih, neopozivost Božjih darova, Bog se jednom zauvijek vezao uz ovaj svijet i traži od nas da mu se pritijelimo, da ga u sebe pretočimo. Vinograd je neuništiv, Crkva je neuništiva, ali joj treba trajnog čišćenja, pročišćavanja, jedinstva, ljubavi kako bi mogla ostati jedno s Gospodinom. Čišćenje ima pred sobom u zreniku dozrijevanje i plod.
Treba nam biti jasno: Kad govorimo o Isusu, ne govorimo o nekome velikom uzoru ili primjeru iz povijesti, od jučer, nego o jednome tko je danas živ, i s kime ja smijem živjeti. Ja sam uključen u taj krvotok. Sve što je na meni i u meni, uzima on i na tome svira svoju melodiju. Treba samo dopustiti da na nama odsvira do kraja melodiju našega, tvoga i moga života. Moje pjesme i moji snovi, naši snovi koji uz Isusa postaju zbiljnost.
Milosni je dar biti u kući Očevoj, u Božjoj blizini. Svojim stavom i zauzimanjem za Boga i čovjeka Isus je to primjerom pokazao. Čovjek nije više otuđen od Boga, sve su dvojbe glede našega bogosinovstva otklonjene. Isusovo je djelo učinkovito: pomirenje s Bogom i objava Tajne Boga koji je blizak čovjeku. Svojim navještajem Isus je izbrisao primisao strašnoga iz Božjeg lika. Ljudi su oduvijek osjećali stanovito strahopočitanje pred tom Tajnom, a Isus nam predočava sliku ljubljenog Oca. Teško je i nama samima nadići onu sliku, koja nam ulijeva strah i paniku, jer je ljudsko srce uvijek sklono padu i povratu u stanje nepovjerenja i tihog otpada.
Isus govori tako jasno o našemu prijateljevanju s njime. To je moguće samo ako čovjek s Isusom suosjeća, ako njegov glas čuje i prihvati. Isus govori o preobrazbi svijeta i prilika. To je moguće postići samo ako čovjek postane novi. Novi svijet i novi čovjek mogući su samo slijedeći Isusov zov na obraćenje, a ne promjenom društvenih ili gospodarskih struktura, što bi možda neki htjeli primijeniti i na Crkvu, promjenom ovoga ili onoga baštinjena ili naslijeđena u njezinu ustroju.
Isus je u cjelovitosti svoga bitka, bića i ponašanja kruna i vrhunac objave Boga: u riječi i na djelu, u razgovorima, ali poglavito i u svojoj sadržajnoj šutnji, kad, tako se čini, nema što reći, kao na svome suđenju, a zapravo svojom šutnjom daleko snažnije zbori nego bilo kojom izgovorenom riječi, u patnji i činima, i naposljetku u svome uskrsnuću. Svim time Isus je uspio zapaliti svijet. Daleko više svojom porukom, s kojom se poistovjetio, nego nekakvim programom koji bi trebalo ostvarivati oko boljitka u svijetu. I tako Isus postaje Božji odgovor čovjeku koji postavlja pitanja, čiji je život zapravo jedno veliko pitanje.
U Isusu se Bog do kraja objavljuje. A Objava nije posredovanje odgovora na naša ljudska pitanja niti našu radoznalost, kako to izgleda s onu stranu života, nego ona posreduje upravo ono za čim čovjek čezne kao biće koje teži za srećom i što mu je do ostvarenja tog cilja nužno potrebno: Boga! Jer čovjekov nemir može se smiriti samo, prema Augustinovoj riječi, u Bogu. A Isus je tome znamen i svjedok. I zato ova Gospodinova intimna ispovijed neposredno prije svoje muke, oporuka ljubljenima, prije nego zakorači u Getsemani, na Kalvariju. U najodlučnijem trenutku svog života svojima do kraja ogoljuje svoje srce. Tu možemo ćutjeti što on misli, kako osjeća, koliko ljubi. Kao prijatelj. A mi?
Fra Tomislav Peravn/Radiopostaja Mir Međugorje