Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Mk 12, 28b-34
Pristupi Isusu jedan od pismoznanaca i upita ga: »Koja je zapovijed prva od sviju?« Isus odgovori: »Prva je: Slušaj, Izraele, Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!«
»Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.«
Nato će mu pismoznanac: »Dobro, učitelju! Po istini si kazao: On je jedini, nema drugoga osim njega. Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga — više je nego sve paljenice i žrtve.«
Kad Isus vidje kako je pametno odgovorio, reče mu: »Nisi daleko od kraljevstva Božjega!« I nitko se više nije usuđivao pitati ga.
Isusovi protivnici u Jeruzalemu smjenjuju se pred njim na tekućoj vrpci. Najprije smo imali farizeje i herodovce koji mu postavljaju zamku, potom imamo saduceje koji pitaju spram uskrsnuća mrtvih u slici one žene koja je imala sedmoricu muževa, a danas imamo nekoga pismoznanca koji mu postavlja pitanje nad pitanjima, pitanje spram najvažnije zapovijedi u Zakonu. Na sve strane samo klopke, zamke, žele ga uhvatiti u riječi. Čovjek može pitati zainteresirano, neutralno, onako usput, ili pak životno pitati. Sva su pak ova pitanja iz zla, prijetvorna i pokvarena srca koje ima jedninu nakanu i zlu namisao, kako Isusa uništiti, upropastiti, a s druge srane imamo Isusa koji savršeno mirno i hladnokrvno, trijezne glave i s jasnoćom i smirenošću daje odgovore.
Čini se da je ovaj pismoznanac ipak pristupio Isusu bez pozadinskih, zakulisnih (pri)misli, ne da bi ga iskušao ili mu stavio neku stupicu kako bijaše u prethodnim prizorima. On dolazi i pita spram najvažnijega propisa u Zakonu. Zapravo on pita spram onoga što je to najvažnije u životu, do čega nam je najviše stalo, ili bi tako trebalo biti u životu.
I svatko od nas zna za takva pitanja. Ako je netko u očaju, pita se, čemu je zapravo još na životu. Ako se netko dosađuje, on se i nehotice pita, koji je smisao njegova života; ako je bez radnoga mjesta, čemu onda sav trud u životu oko školovanja. Takva pitanja ne naviru samo onda kad se čovjek osjeća zbiljski sretnim. Tada se odgovor nameće sam po sebi. Ali na kraju ipak čovjek postavlja sebi pitanje: Čemu ovih mojih nekoliko desetljeća na ovoj zemlji? Čemu ovo sve služi, čemu živim? Za što živim? Koji je smisao svega? Što je bitno u svemu ovome?
Na pitanje Isus ne odgovara informacijom ili poukom, nego molitvom koju svaki vjerni Židov mora svakodnevno višekratno moliti: „Šema Israel! – Čuj, Izraele!“ Odgovor pretače u molitvu upravo kao što i psalmi pozivaju cjelokupno stvorenje da slavi Gospodina svojim opstojanjem, svojim životom. Poziva sve, i živu i mrtvu prirodu, da se uključi u hvalospjev stvorenja, kako je to kasnije oživotvorio te ovjekovječio i Franjo Asiški u svome Hvalopoju stvorenja.
Isus, odgovarajući na postavljeno pitanje molitvom, jasno odgovara kako je središnjica i žarište svega morala i sve etike ljubav i u ljubavi. Čovjek duguje Bogu ljubav. To je samo uzdarje koje on kao grješno stvorenje može dati Bogu. I ljudski će odgovor uvijek zaostajati za onim što Bog od nas očekuje. Stoga čovjek treba napregnuti sve duševne, duhovne i umne sile kako bi odgovorio na ljubav prema Bogu.
Što hoće Isus navođenjem odgovora iz knjige Ponovljenog zakona? Želi samo reći: Slijedi glas svoje savjesti, svog srca. Slijedi onaj kompas koji ti je usađen u srce i pamet samim time što si Božja slika. Nosiš na sebi Božji autogram, potpis, i svojim životom samo trebaš dopisivati ono što je započeo Bog stvarajući te i šaljući te na svijet.
Cijelo stvorenje na svoj način stvara prelijepu harmoničnu simfoniju koja se stapa u veličajnu pjesmu stvorova, poput Beethovenove ‘Ode radosti’, Brucknerova ‘Te Deum’ ili tolikih poziva u psalmima da sve živo veliča, tj. ljubi i hvali Gospoda. Ne smiješ se Boga bojati kao zakonodavca ili policajca koji svaki čas samo vreba ne bi li te uhvatio u kakvu prijestupu ili grijehu. Nauči se u njemu promatrati Oca koji voli i vodi svoje dijete.
Nije li se u povijesti Izraela, tj. tvoga naroda – želimo li staviti ove riječi u usta Isusu kao odgovor protivnicima – taj Bog pokazao kao Bog otaca? I nije li vjerovanje odnosno povjerenje u toga Oca bilo ravno izlasku i prodoru u slobodu, novi život, kidanju i odbacivanju lanaca, napuštanju ropstva, prividne zbrinutosti koja nije davala nikakve šanse za nekakvo makar kakvo-takvo sutra, jer, Egipat je – svemu blagostanju unatoč – ipak ‘kuća ropstva’, robovanja? Nije li posluh njegovu glasu bio ravan dolasku u vlastitu zemlju, u sreću, u pravi život? Dakle, pronađi toga Boga i služi mu, i onda ćeš ispuniti svoje poslanje u svijetu. Tad ćeš biti cjelovit čovjek, nepodijeljen, snažan za nove zaveslaje, nova obzorja. Na to poziva Isus i želi nas oduševiti za isti stav. Ljubljen si i uzvrati ljubav.
Srčika Isusova navještaja – naime, ljubav prema Bogu i bližnjemu – ima dvije osovine. Ono što čovjek duguje Bogu uvijek se događa u ophođenju s ljudima. Zato će Isus navesti i čuvenu prispodobu o konačnom sudu gdje je on prisutan u svakome i najmanjemu bratu i siromahu.
Svatko nosi u sebi Očevu sliku, Božju sliku i priliku. Svatko od nas treba spoznati kako se smisao njegova života ozbiljuje u odnosu prema onima s kojima živi. Kad čovjek prihvati bližnjega, prihvaća i samoga sebe. A ako ne voli samoga sebe, kako onda može voljeti bližnjega?
U vremenu hladne tehnike, strojeva, robota i računala čovjek je negdje na rubu. Ostavljen i osamljen, neljubljen i neprihvaćen. Zato posvuda bijeg i iskorak u poroke, zlo, grijeh, drogu. Čovjek želi iskoračiti iz hladna svijeta. Ako na početku novovjeke filozofije stoji tvrdnja, aksiom Cogito, ergo sum – Mislim, dakle jesam, današnji čovjek žudi za tim da bude ljubljen. Stoga bi se onaj aksiom dao pretočiti u izričaj i kazati: Amor, ergo sum – Ljubljen sam, dakle jesam, postojim. Netko nas je htio, netko nas je uzljubio, zato postojimo na ovoj zemlji.
Voljen sam, ljubljen sam, dakle jesam. Odnosno, ljubim i volim, dakle jesam. I nema veće zapovijedi od te. Slijediti je, živjeti je i životom uzbiljivati i tumačiti: To je onda pravo životno ispunjenje koje od nas očekuje Isus.
A što čine oni koji nisu voljeni i ne znaju voljeti, vidimo iz svog najbližeg okružja: znaju samo iz rušiteljske mržnje razarati i ubijati te voditi ratove. Žalosno je kad se psihopatološki tipovi domognu vlasti i demagoški povuku za sobom mnoštva, mase u nesmiljenu propast, rat i mržnju.
Tko nije iskusio ljubav, ne može je ni pružiti niti uzvratiti, i onda mu je cijeli svijet samo protivnik, suparnik i konkurent kojega treba ukloniti s puta. Gospod je pak stvorio zemlju da bude zavičaj i obitavalište svih u ljubavi i razumijevanju.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje