Četvrtak, 18. srpnja 2024.

Ne pitaj što Domovina može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za Domovinu

Biblijska poruka 6.7.2024. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Novo vino u nove mjehove

Foto:Radiopostaja Mir Međugorje

 

Mt 9, 14-17

Pristupe Isusu Ivanovi učenici govoreći: »Zašto mi i farizeji postimo, a učenici tvoji ne poste?« Nato im Isus reče: »Mogu li svatovi tugovati dok je s njima zaručnik? Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik, i tada će postiti!«

»A nitko ne stavlja krpe od sirova sukna na staro odijelo, jer zakrpa vuče s odijela pa nastane još veća rupa.«

»I ne ulijeva se novo vino u stare mješine. Inače se mješine proderu, vino prolije, a mješine propadnu. Nego, novo se vino ulijeva u nove mješine pa se oboje sačuva.«

Za čitanja Matejeva Evanđelja čovjek ostaje iznenađen i začuđen smirenošću s kojom Isus nastupa, trijezno i smireno, razložno, na prigovore odgovara i izriče krajnje načelne riječi, a sve nekako kao u prolazu, u hodu. Njegov je život trajna ‘pasha’, prolaz i prijelaz. Prethodno je završio svoje prijepore s onima što su prigovarali zašto se druži s grješnicima i carinicima navodom iz proroka Hošeje, kako želi milosrđe i smilovanje, ljubav, a ne prinosnice. Ovdje je riječ o postu. Post je žrtva koju čovjek na sebe (pre)uzima da bi nešto prinio Bogu. Isus se i tu izjašnjava načelno, upravo kao i u Govoru na gori.

Naime, o postu se izrazio Isus izravno već u Govoru na gori kad bijaše govor o molitvi, postu i odricanju te milostinji, ta tri nosiva stupa židovske religije. Ondje je govor da se ne smije sveta stvar koju čovjek čini iznositi na vidjelo, da to svatko vidi. Ništa ne smije služiti promidžbi ili samoreklami, a ovdje kao da krši praksu posta u Izraelu.

Pitanje posta može se postaviti u okolnostima kad je riječ o okajavanju i ispaštanju starih grijeha i prijestupa, dakle kad se nešto okajava, pa se čovjek baca u prah i pepeo, navlači kostrijet na sebe i posti, ili pak gdje se čovjek treba pripraviti na nešto buduće, pa u tu svrhu posti. Međutim, za Isusove učenike ne postoji više ni prošlost ni budućnost, nego samo sadašnji kairos: Mesija je ovdje, s njima, u njihovu društvu, i zato su oni u mesijanskoj radosti ozbiljena spasenja. Dokle god je Isus s njima, vrijeme je to slavlja i radovanja, a ne vrijeme posta. Nemoguće je očekivati od svatova i uzvanika da poste. Gospodin priređuje svom narodu upravo tu svadbenu svečanost u Isusovoj osobi.

Isus ne stavlja načelno post pod znak upitnika. Post je naređen već u Edenu, Adam se morao sustegnuti da ne jede s dva stabla u sredini edenskoga vrta, morao je dakle i on ‘postiti’. Prekršivši zapovijed navukao je na sebe i ljude nesreću i propast. Isus se okomljuje već u Govoru na gori o farizejskoj praksi posta, naime, posipanja pepelom, da se vidi kako se netko trapi, posti, tuguje.

Post je u biti žalovanje za nečim izgubljenim. Gubitak drage osobe obično ima za posljedicu uskratu, odbijanje uzimanja bilo kakve hrane ili pića, osoba nema ni za što više volje ni ikakva zanimanja za onim što ga je prije ispunjalo ili radovalo. Preneseno na metafizičko područje i religiju to je izričaj da u čovjeku postoji neutaživa žudnja i želja za beskonačnim i vječnim, pa ovo prolazno gubi svoju vrijednost.

Svi se ljudi rađaju s ranjenim srcem i neutaživom žeđu. „Kao zemlja suha, žedna, bezvodna, žudi, čezne duša moja za tobom, Bože moj!“ – veli psalmist (Ps 63). Glad i žeđ za Bogom zrcali se kao nutarnji nemir na licima svih ljudi koje susrećemo na ulicama, prodavaonicama, tržnicama, kinima, barovima. Svi u sebi nose jednu jedinstvenu potrebu i želju, zapravo beskrajno mnogo želja: Samo još jedna čašica i bit ću sretan; samo još jedan ‘shot’ i bit ću u raju; samo još jedno iskustvo, i dosta mi je za vječnost. Sva su lica ranjena nemirom i žudnjama, tjerana prema višemu, vječnome. A ni u čemu nema konačne sreće ni usrećenosti ovdje na zemlji. Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi…

Platon se izrazio kako je čovjek upravo kao razbijena posuda koja se nikada ne da do vrha napuniti. Čovjekova se osjetila mogu i prezasititi, ali duša ostaje pusta i prazna, nezadovoljena. To je kao kad bi se čovjek htio jednom zauvijek nasititi hranom koja ne siti, ili opiti vinom koje ne opija. I jer Bog počiva u najdubljoj intimi svake pojedine duše, duša je beskonačna i ne može se ničim drugim ispuniti osim Bogom. Čovjek je stvoren ne za zemlju, nego za Nebo i Boga, i zato smo sretni jedino s Bogom i u Bogu. Svjedokom je tomu veliki Blaise Pascal komu slavimo 400. obljetnicu rođenja ovih dana.

Prema Isusu sve ipak zavisi od toga kakvu sliku Boga nosi čovjek u sebi, kako se prema njemu odnosi. Da li kao prema Ocu ili kao prema Sucu, kao prema nekome koga treba uvijek nečim umilostiviti, dakle, s nepovjerenjem ili pak s ljubavlju. Isus nam nudi Oca koji ima u nas povjerenja i komu možemo (pri)stupiti s povjerenjem.

Bog je taj zaručnik koji daje više, uvijek više od onoga što čovjek očekuje. Zato učenici ne moraju uskraćivati sebi plodove ove zemlje dokle god je s njima Zaručnik.

Sjetimo se da su u to doba – u vremenu oskudice i siromaštva – obitelji štedjele i po dva desetljeća kako bi mogle dostojno oženiti sina ili udati kćer, dakle, prirediti pravo svadbovanje, pir. Toliko štedjeti za samo dan-dva pirovanja, rasipnoga, raskošnog, velike obiteljske radosti.

Čovjek se pita, ima li to smisla? Da! I upravo bi takav odnos trebao biti prema Bogu, odnos stalne svadbe, radovanja. Bog je tu. Sreća, radost, zanos. Bog želi da živimo, bogato, radosno. Treba živjeti punim životom, a ne provoditi sav svoj život u depresiji, nezadovoljstvu, nesretno.

Život kao trajno svadbovanje, trajni pir, to je ono što je nosio Isus u sebi kao Zaručnik čovjeka i duše. I kao što novo vino razdire stare mjehove, tako i novi nauk, Evanđelje ima za učinak da pucaju stari mjehovi zastarjele i nadiđene religije propisa i zabrana. Novo vino u nove mjehove, novi nauk u nova srca.

Evanđelje je kao mladi mošt, mlado vino koje ključa, vrije, kao kvasac koji treba prodrijeti u tijesto ovoga svijeta. To bismo trebali biti mi kao vjernici u svijetu. Biti radost u svijetu. Radovanje u Gospodinu vaša je snaga – glasi već u Starom zavjetu, kod Nehemije (Neh 8). Čovjek je stvoren da bude ispunjen Bogom, njegovom ljubavlju i radošću. Sve dotle i do tada on je nezadovoljan i nezadovoljen, neispunjen.

Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje

Najnovije

Hitrec: Ne može bez podjela: I u ovim vrućinama ljudi se dijele na mekokuhane i tvrdokuhane

Piše: Hrvoje Hitrec, Hrvatsko kulturno vijeće   Ne može bez podjela: i u ovim vrućinama ljudi se dijele na mekokuhane i tvrdokuhane. Treća kategorija su frigani....

Penava: ‘Ako ne bude naš kandidat za predsjednika, onda nam je bliži HDZ-ov nestranački’

Foto:Screenshot/RTL   HDZ i Domovinski pokret konačno su usuglasili državne tajnike. Stranka Ivana Penave ih je dobila devet, a sada je pred koalicijom novi izazov. Ministar...

Biblijska poruka 18.7.2024. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Dođite svi vi – Gospodine komu ćemo otići?

Foto:Radiopostaja Mir Međugorje   Mt 11, 28-30 Reče Isus: »Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na...

Baka Slišković: U Veležu me nisu htjeli, rekli su da sam bogalj

Foto:Klix.ba   Blaž Baka Slišković spada u red najvećih legendi bosanskohercegovačkog fudbala. Kao igrač proslavio se u dresovima Veleža i Hajduka, a tokom trenerske karijere radio je...

Kad Sklopim oči ja Hrvatsku sanjam!

Foto:Facebook   Ivo Fabijan Mrvelj, kojem je jučer bila obljetnica smrti, bio je hrvatski glazbenik, pjevač i skladatelj, izvođač pop glazbe i šansone, član Hrvatske glazbene...