Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Iv 16,5-11
Reče Isus svojim učenicima: »Sada odlazim k onome koji me posla i nitko me od vas ne pita: ‘Kamo ideš?’
Naprotiv, žalošću se ispunilo vaše srce što vam ovo kazah. No kažem vam istinu: bolje je za vas da ja odem; jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama. A kad on dođe, pokazat će svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda: grijeh je što ne vjeruju u mene; pravednost — što odlazim k Ocu i više me ne vidite; a osuda — što je knez ovoga svijeta osuđen.«
Postoji u životu jedno čudesno iskustvo. Osoba, naime, koju ljubimo ne može od nas otići. Pa ako nam draga osoba i umre, ostaje ona s nama sa svime što nam je bila. Toliko smo toga od nje primili, ona nam i nadalje zbori i govori, mnoge stvari tumači još intimnije nego za života. Danas primjerice daleko bolje razumijemo svoje preminule roditelje, razgovaramo s njima, u mislima smo i molitvama s dragim bićima. Njihov nam je lik uvijek tako blizak, drag, duhovno smo s njima, ali i oni uz nas.I upravo je o tome riječ u ovim oproštajnim govorima u Ivanovu Evanđelju. Isus ne prestaje govoriti sa svojima, razgovarati. On stalno govori, on je uza svoje. Dok je bio fizički prisutan, u svojoj osobi, a nakon smrti po Duhu Svetome. Sad tek shvaćamo da je njegov život bio posvemašnja oprjeka našemu zemaljskom poimanju života.
Imamo daleku i blizu jeku njegovih riječi o tome kako se ne smijemo bojati onih koji ubijaju tijelo, a dalje nemaju što učiniti, nego da se moramo bojati onih koji ubijaju dušu i mogu baciti sve u pakao (usp. Mt 10,28). Biti u jedinstvu s njime, s Ocem nebeskim, daleko je korisnije i vrjednije od svega pljeskanja i odobravanja svijeta i ljudi.
Isus se oprašta od svojih. Razumljivo, oni su tužni. Gospodin im međutim veli kako je po njih dobro da on ode. Jer, ne ode li, ne će doći ni Branitelj, Tješitelj, koga on od Oca šalje. I kad dođe on, bit će to konačno sudište svijetu.
Isus je zapravo u svojoj osobi – to smo vidjeli kroz korizmu, čitajući Ivanovo Evanđelje – već stvarna kriza (a grčki je „krisis“ – sud, sudište, kriza) svijeta. Smisao i poslanje cijeloga njegova bića i života bijaše davati svjedočanstvo o konačnome srazu njegove,
Božje istine i ‘istine’ svijeta, koju u ovom slučaju utjelovljuju nevjerni Židovi. Isus je sam sa svojim navještajem ono svjetlo u kome se ozbiljuje sudište svijetu. Njegova riječ baca konačno svjetlo na djela svijeta. Pred njim se odlučuje o vjeri i nevjeri.
Duh dovršava Isusovo djelo suda svijetu. Duh Branitelj postaje konačni tužitelj spram grijeha, spram pravednosti i spram suda. Nevjera spram Isusa i njegova poslanja zapravo je novi istočni grijeh čovječanstva. Svjetlost dođe, a ljudi su više voljeli tamu nego svjetlost jer im djela bijahu zla. Svaki je grijeh u svojoj biti neposluh Bogu. A ako je Isus konačni i završni Božji poslanik, onda je ne Isusu u konačnici i ne samomu Bogu. Jer Otac su i Isus jedno.U kozmičkome srazu između Boga i svijeta Bog je pobijedio na križu. Bog je Isusa uskrisio i posjeo sebi zdesna. I u tome procesu i srazu izlazi Isus kao pobjednik. Svijet je izgubio parnicu na Isusovu suđenju. Trenutak Isusova razapinjanja prema mjerilima svijeta jest pobjeda svijeta, ali je zapravo konačni poraz. Knez svijeta ondje je zbačen i osuđen. S njime je osuđen i svijet nevjere.
Na križu nije osudio svijet, odnosno Rim i Jeruzalem, Isusa Nazarećanina, nego je upravo u njegovoj smrti na križu osuđeni i ubijeni Isus slavodobitnik nad svijetom i njegovim gospodarom, Đavlom. U pripadnosti Isusu čovjekov život poprima uporište i postojanost. U susretu s Isusom Bog postaje temeljnim čimbenikom čovjekova života, i pred Isusom se čovjek osjeća od Boga zahvaćen, prihvaćen. Ako je prije Isusa Bog bio negdje u nekoj nedostižnoj daljini, s Isusom on postaje nešto najintimnije i najsigurnije, čovjekov bliski prijatelj, životni suputnik.
Izopačenost ovoga svijeta sastoji se upravo u tome što nam uzima nadu u neki bolji, ljepši svijet. Svi misle kako se moramo pomiriti s činjenicama, s realizmom života kojim i u kojemu živimo. U svijetu takva ‘realizma’ Isus nema šanse sa svojim riječima ni kao osoba.
Svi će nas uvjeravati kako je nemoguće ostvariti Isusov Govor na gori, kako se s time ne može voditi politika i država, kako moramo sada nešto činiti te čekati bolja vremena za Isusovo kraljevstvo. Upravo se protiv toga buni i prosvjeduje sam Isus. O tome svjedoči i ovaj tekst iz Ivanova Evanđelja. Kraljevstvo Božje ne mora dolaziti, ne moramo ga čekati. Ono je jednostavno tu, ono je istina našega života, i na nama je hoćemo li tu istinu prihvatiti kao svoju, po njoj živjeti. Hoćemo li je slijediti ili ne.
Tko u sebe prihvati Duha Isusova, uvidjet će kako je cijeli svijet poražen, pobijen u trima točkama, i već osuđen. Zbog ‘grijeha’ jer se veže uz strah i nasilje, jer se protivi prihvatiti nauk Isusa Krista. Osuđen je ovaj postojeći svijet na propast jer slijedi drugu pravednost, ne Božju, i jer je ovaj svijet kadar samo ubijati, a ne davati život. Što znače oružja za masovno uništavanje svega živoga, nego djelovanje i funkcioniranje Zla i Zloga u svijetu?
Svijet ne poznaje moralne zaprjeke ni ograde, njemu je dobrodošlo sve što služi njegovim ciljevima. Danas imamo sve rafiniranije metode i načine ubijanja, ratovanja, uništavanja neprijatelja zatim i divnoga Božjega stvorenja.
Ono pak što je u sebi utjelovljivao ovaj Isus Nazarećanin jest jedina postojeća alternativa. On je jedini realist u ovome utopijskom svijetu. I njegove oproštajne riječi samo nam zorno govore koliko nam je i nadalje taj Isus blizu, pokušamo li živjeti iz njegovih riječi i prema njegovim naputcima.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje