Utorak, 23. srpnja 2024.

Ne pitaj što Domovina može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za Domovinu

Biblijska poruka 9.6.2024. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Gdje je prava sloboda?

Foto:Radiopostaja Mir Međugorje

 

Mk 3,20-35

Dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: »Izvan sebe je!«

I pismoznanci što siđoše iz Jeruzalema govorahu: »Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle.«

A on ih dozva pa im u prispodobama govoraše: »Kako može Sotona Sotonu izgoniti? Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati. Ili: ako se kuća u sebi razdijeli, ona ne može opstati. Ako je dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego mu je kraj. Nitko, dakako, ne može u kuću jakoga ući i oplijeniti mu pokućstvo ako prije jakoga ne sveže. Tada će mu kuću oplijeniti!

Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskima, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga.« Jer govorahu: »Duha nečistoga ima.«

I dođu majka njegova i braća njegova. Ostanu vani, a k njemu pošalju neka ga pozovu. Oko njega je sjedjelo mnoštvo. I reknu mu: »Eno vani majke tvoje i braće tvoje, traže te!« On im odgovori: »Tko je majka moja i braća moja?«

I okruži pogledom po onima što su sjedjeli oko njega u krugu i kaže: »Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.«

„Izvan sebe je” – tvrde Isusovi ukućani i rodbina. „Opsjednut je Beelzebulom” – umuju i zaključuju pismoznanci pristigli čak iz Jeruzalema. Misle da mogu izreći o Isusu konačan i mjerodavan sud. Isus se ne brani niti ulazi u polemiku, nego jedino odgovara u slici, slikovito, u slici koja je shvatljiva svakomu tko želi i tko je spreman naučiti nešto te zajedno s Isusom hoditi. Tvrdnju pismoznanaca kako Isus snagom nečistih sila tjera i izgoni nečistu silu napadaj je na samoga Duha Svetoga. Huli na Duha Svetoga tko tako što tvrdi, i za taj grijeh, veli Isus, nema oprosta. Tko izjednačuje Duha Božjega koji je na djelu u Isusu sa Sotonom, taj se zatvorio samomu Bogu, on je nepropustan za Božju ljubav, i to je razlog zašto se taj grijeh protiv Duha ne može oprostiti.

Ti pismoznanci su službeno teološko izaslanstvo, onodobna ‘teološka komisija’ pristigla čak iz Jeruzalema s nakanom provjeriti Isusovu pravovjernost. Dakle, sve sami učeni autoriteti koji dolaze izdaleka, tri dana hoda, u Galileju, da se uvjere, da stvore sliku o tome novome putujućem propovjedniku, o pokretu koji se veže uz tu neobičnu Isusovu osobu. Uhode ga, tajno i javno, i na kraju zaključuju: „Opsjednut je!“

To je fundamentalni napadaj na Isusovo poslanje. Stavljaju mu sve pod upitnik, znak pitanja. Oni ne dovode autentičnost čudesa u pitanje, ali čudesa nisu ni izdaleka siguran i jasan dokaz za Božje poslanje, da je čovjek od Boga. Čudesa znaju imati razne uzroke, ne moraju dolaziti nužno od Boga, mogu potjecati i od đavolskih sila. Isusov je odgovor savršeno jasan: Ako je Sotona sam u sebi raz-dvojen, pocijepan, kako on može opstati? Stoje li stvari tako, onda je njegovo kraljevstvo iznutra razrovano. Ako on s pomoću Beelzebula izgoni Đavla, tada vlada u samome paklu građanski rat, međusobno istrjebljivanje.

Isus se predstavlja jačim, on dolazi izvana, ne iznutra, iz te đavolske rulje. Isus pak oslobađa ljude snagom Duha Božjega, otima, čupa ljude iz fatalnoga đavolskog zagrljaja. Tko se pak ne iščupa iz toga zagrljaja, ostaje zauvijek proklet, grijeh njegov ostaje s njime. Ne uskraćuje Bog oprost grijeha, nego se čovjek sam uskraćuje Bogu, zatvara se milosti. Ne želi ići Bogu ususret. Farizeji i pismoznanci zatvaraju se svjesno Božjoj ponudi.

Čudo koje Isus čini nije ograničeno samo na vidljivu pojavnost, na čin gledanja. Ono je događaj koji uprisutnjuje Božju stvarateljsku snagu u svijetu. Stoga su ljudi prestrašeni, zbunjeni, ne znaju odgovora pa se pitaju, odakle mu to, tko mu je dao tu snagu? I protivnici zaključuju kako to čini uz pomoć magijskih i mračnih sila. Nakon čuda slijedi šok i čovjek se mora zapitati te nakon propitivanja odlučiti koja je tu sila posrijedi. Što je najznačajnije u Isusovu djelovanju i reakciji na ono što je činio na bolesnicima jest činjenica da mu malo tko zahvaljuje na učinjenu čudu i udijeljenu daru. Nema tu veličanja Boga, nema hvale ni zahvale, nego čuđenje, i podmetanje, kako je on s đavolskim silama sklopio savez, s njima, protubožnim čimbenicima, u ‘paktu’.

O Isusa se jednako ogrješuju i oni koji su s njime krvno povezani kao i neprijatelji koji su mu stalno za petama, koji budno paze na pravovjerje i pravočinje u Izraelu. Svima je Isusova misao bila nedostižna, Isusov put i cilj nerazumljiv, svi su dopustili da u njima izraste korov, otrovna biljka koja se širi i uzima maha. Isus stoga uzima sam riječ, poziva ih k sebi i poučava, tako da njegova riječ djeluje krajnje porazno na njih. Sam im logički dokazuje protuslovlje njihova umovanja. Kao što kuća ili kraljevstvo u sebi podvojeno i međusobno u građanskom ratu nužno srlja u svoju propast, tako je i sa Sotonom, razara li on sama sebe i svoje djelo, oslobađa li on one koje je sam okovao svojim lancima. Isusova nadmoć očituje se upravo u tome što on veže i baca u lance, okiva Jakoga. On je jači, on odnosi pobjedu nad tim silama, i zato je nemoguće da je on u savezu sa Zlim.

Bog zna za čovjekovu narav, on je strpljiv i oprašta grijehe. Zna što čovjek nosi u svojoj naravi, zna za grješne misli čovjekova srca. Čovjek je zaslijepljen grijehom i zato griješi. Bog je milostiv i prašta. Ali čovjek sam (po)stavlja jasne granice i Božjem djelovanju, podiže zid o koji se razbija milosrđe, gdje krivac ostaje u svojoj krivnji, gdje nema pomoći, oprosta ni otkupljenja. To se događa ondje gdje se huli na samoga Božjega Duha. Isusove su riječi morale djelovati porazno za izaslanstvo iz Jeruzalema. Morali su se povući, vjerojatno s još većom mržnjom u srcu i prijezirom prema tomu čudaku iz Nazareta, koji je stalno u sukobu s njihovim predajama.

Posvuda pitanje: Što nam može podariti sreću, smiraj, utočište pred jezivostima i grožnjama zemaljskih i vanzemaljskih sila? Gdje je mir, ako je čovjek stalno nad ponorom? Odgovore su davali filozofi, teolozi, političari, astrolozi, čarobnjaci i šarlatani, putujući propovjednici i iscjelitelji koji su na svoj način nudili spas, za cijeli svijet ili za pojedinca. Otkupljenje od tih sila u liku slobode. Čovjek je izložen raznim mračnim silama, i za kršćane Isus Krist bijaše osloboditelj od svih tih demonskih sila.

Isus podaruje uporište, čvrsto tlo pod nogama. Pobijedio je smrt, demone i sve sile za svojega života, a pogotovo u svojoj smrti i uskrsnuću. Sad je on Gospodar svega. Vidimo kako mu je pojedinac bitan. Upravo pojedinac treba iskusiti moć i snagu njegove riječi i njegove osobe. Isus je pojedince uspravljao, liječio, pomagao. Čovjek pojedinac bijaše spreman prihvatiti, tako reći, osobnu pomoć, čisto humanitarnu pomoć iz Isusovih usta i preko Isusovih ruku, ali ih većina ne bijaše spremna za radikalni obrat, obraćenje i vjeru.

Radikalnost, korjenitost Isusova zahtjeva kako spram pojedinaca tako i spram golemih mnoštava koja su se okupljala oko njega redovito su se okretala u skandalon, spoticaj, otpad. Stoga je uvijek na mjestu Isusova riječ, kako su sretni oni koji se o njega ne spotaknu, ne sablazne. To je pak tako uočljivo u današnjem izvješću u kojemu mu protivnici spočitavaju suradnju s demonskim silama. Ti koji imaju vlast nad ljudima osjećaju se ugroženi Isusovom pojavom te će mu reći kako ima demona, kako s pomoću Beelzebula izgoni nečiste sile, kako je van pameti, kako je opsjenar, iluzionist. Isus ih pobija njihovim riječima i dokazima, njihovom logikom. I ta je za njih porazna. Stoga im nema spasa.

Već smo se prethodno susreli s Isusovim rođacima (3,20-21) koji misle kako je Isus izvan sebe, kako je skrenuo, nije pri svojoj pameti, ‘prolupao’. I oni čine od njega odmak. Ne žele ga više. Sad pak Isus osobno čini odmak od njih, distancira se. U njegovu poimanju ali ni u njegovu kraljevstvu nema više nikakva značenja biologija ili čisto krvno srodstvo, pleme ni klan, nema značenja ni narod ni klasa. Ne postoji ideologija tla ni krvi. Pa ni najvjerniji učenici koje je izabrao. Isus se osvrće oko sebe, gleda uokolo, baca pogled na sve koji su se okupili oko njega da slušaju i čuju Božju riječ. Oni su odsada njegova obitelj. Onaj tko sluša Božju riječ, tko vrši Božju volju, taj mu je srodan, blizak, taj mu je najbliži, ma kako daleko bio od njega; ti su njegova nova obitelj i rodbina.

Isus je ‘porazio’ jeruzalemske pismoznance, svodeći njihovu predrasudu i tezu ‘ad absurdum’. Skinuo ih je glatko s dnevnoga reda. Danas bi rekli kako ih je ‘odkvačio’. Sad dolaze na red njegova rodbina i rođaci. Čekaju odgovor. I njihov plan da ga se domognu i urazumljena vrate natrag u Nazaret doživljava posvemašnji fijasko. Njima čak ne dopušta ni vremena ni prostora da iznesu svoje prijedloge, želje i savjete, nego ih smjesta otprema. Istodobno im u svoj jasnoći daje do znanja kako drukčije i ne može činiti. Ide on, kroči on svojim putem savršenoga posluha Ocu nebeskome. Svi koji vrše, čine Očevu volju njemu su braća i sestre i majka. Nije se uzalud trudio, pronašao je novu obitelj istomišljenika, onih s kojima je u posvemašnjem zajedništvu. Za starim društvom ne žali niti za njim pristaje.

Učenici su njegova izvorna duhovna djeca, oni su mu braća i sestre, oni su plaća njegove muke, nagrada njegovih trudova; Otac sam mu ih je dao, i on ih zahvalnom radošću i ljubavlju prihvaća i poučava. On ih privlači k sebi u nerazdvojivu zajedništvu. Riječima kojima se obratio i osvrnuo svojoj rodbini izrekao je do kraja što ga od njih dijeli. Njihova nakana nije vršiti Očevu volju. Štoviše, mještani su se o njega sablažnjavali, smatrali su ga čudakom, zatvorenim, mračnim, nerazumljivim, izgubljenim slučajem. Trideset godina bio im je trn u oku u Nazaretu. Dok njegovi učenici svojom spremnošću da čuju njegovu riječ, svojom vjerom i ostankom uz Isusa čine ono što Bog hoće. Stoga se Isus priznaje njihovim, a oni njegovim. Zanijekao bi Oca ako bi se od njih odmaknuo.

Isusova je riječ zacijelo morala pogoditi njegovu Majku. O Josipu nema više spomena, vjerojatno je već preminuo. I nehotice se pitamo, kako je Isusova riječ morala zaboljeti majku mu Mariju. Dok su drugi s ushitom mogli prihvatiti takvo Isusovo izjašnjavanje, dok su se drugi radovali, bili ponosni i jedni drugima čestitali kako su odsada braća, sestre i majka Mesije, dotle je Marija, očito, ostavljena na cjedilu, prepuštena maču boli koji joj probada srce. Vjerojatno je i o tome u svome srcu promišljala, ali na kraju je na Kalvariji ipak ona bila jedna od rijetkih koji su promatrali smrtnu borbu i preminuće svoga Sina. Riječ koja se ovom zgodom zabila kao mač u njezino srce, a i pod križem kojoj se ponovno mač zabijao u srce. Svih onih koji su bili svjedocima Isusovih riječi i čudesa nema više ondje, nestali su. Možda su se ponosili tom njegovom riječju, ali to sve bijaše kratka daha.

Ma koliko Isusove riječi zvučale tvrdo i oporo u odnosu na najbliže ukućane, one su s druge strane veliko ohrabrenje i poziv svima okrenuti se Isusovoj riječi, uključiti se u Božju obitelj, pripadati novoj zajednici. A znamo u kakvu se društvu Isus kretao: sve samo rubne pojave, carinici, grješnice, nitkovi i prevaranti, nedruštveni ‘tipovi’, oni koji su s motrišta ‘pravednih’ bili odbačenici i izopćenici. I upravo sam vama, veli im Isus svečano, i brat, sestra, majka. Vaš sam. Nitko nije tako loš da ne bi mogao stupiti u moju obitelj. Kriterij nije krvno srodstvo, plemenska pripadnost, nego usmjerenost prema istome cilju – prema Bogu. Čovjek se ne definira prema rodbinskoj biološkoj vezi, nego prema onome za što je i čime je bitno životno vezan i određen te koji mu je konačni cilj u životu te što želi postići u ovome kratkom životnom vijeku.

Isus kida obiteljske i klanske veze i okove te uključuje osobe kao svjesne pojedince oko sebe u novu obitelj. Prestaju biti odlučujuće krvne veze, one nisu mjerodavne u ustroju Božjeg kraljevstva. Zajednica Isusovih učenika tvori jezgru nove Božje obitelji. Tko mi je brat i sestra i majka? Isus kao moj i tvoj brat! Nezamislivo, ali stvarno. I ja kao Isusova majka? Ja Marija! Neshvatljivo, ali moguće i stvarno. Svatko je prostor gdje se Isus može začeti i roditi. Kao da i ovdje čujemo daleku jeku iz Gabrijelova navještaja Mariji. Ponuda Mariji, ponuda nama. „Neka mi bude po tvojoj riječi. I kako Bog hoće. Neka se vrši njegova volja“. Recimo i mi: „Neka i nama, meni i tebi, bude po tvojoj riječi, Isuse. Želim biti tebi majka, a ne samo poput majke. I donijeti te ovom svijetu koji te treba“. Tu bi se onda ostvario Isusov san prijateljstva, ljubavi, zajedništva, jedinstva, sreće i radosti zbog jednoga: Sve sama novorođena djeca Božja, sinovi i kćeri, braća. U novome, poslušnom, vjernom Adamu – Isusu.

Zato je na nama izabrati: staro ili novo, istinu u Isusu ili krutost starog poretka. I odlučiti o tome tko će nama gospodariti. Boga se u Isusu ne može teoretski spoznati nego samo u činu nasljedovanja, poniznosti vjere. Raspeti se Bog dade spoznati samo od onoga tko se s Isusom daje razapeti. Isusa se kao pomoćnika može iskusiti samo ako dopustim da mi bude pomoćnik. Tko prione uz Isusa, iskusit će i spoznati da ga Isus nosi i drži. Samo onaj tko na Isusovu riječ uzme svoju postelju i hodi, doživjet će stvarnost oprosta grijeha.

Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje

Najnovije

Akademik Krešimir Pavelić: Skandalozni raspored cijepljenja djece za 2024. godinu

Foto:Pixabay   U posljednjih nekoliko dana u javnost je prodrlo nekoliko zabrinjavajućih činjenica, podataka i izjava uglavnom američkih zdravstvenih dužnosnika. Riječ je o aferama povezanih s cjepivima...

U Hrvatskoj raste broj stanovnika, ali stari problemi ostaju neriješeni

Foto:Screenshot/HRT   U prošloj i pretprošloj godini u Hrvatskoj je zabilježen rast broja stanovnika - pokazuju podaci Eurostata. Više je onih koji se useljavaju u našu zemlju...

Biblijska poruka 23.7.2024. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Sveta Brigita Švedska – velika mističarka i obnoviteljica Crkve

Foto:Radiopostaja Mir Međugorje   Iv 15, 1-8 Reče Isus svojim učenicima: »Ja sam istinski trs, a Otac moj — vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi...

Obilježena 33. obljetnica pogibije 13 hrvatskih branitelja: Neprijatelj ih dočekao u zasjedi

Foto:Facebook/Arhiva   Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća podno spomen-obilježja na tzv. Privlačkom putu u vinkovačkoj gradskoj četvrti Mirkovci, u ponedjeljak je obilježena 33. obljetnica pogibije 13...

Jeličić: Hrvat sam i nacionalist, želim i da moja djeca znaju da su Hrvati

Foto:Screenshot   Joško Jeličić poslao je poruku svima koji ga nazivaju ekstremnim desničarom, poručivši im da se smatra nacionalistom i Hrvatom. Rekao je kako nikada neće...