Bila je djevojčica koja je posebno voljela svoj rodni Osijek.
Toliko da je za vrijeme rata 1991. napravila spomenar u koji je lijepila novinske članke i upisivala vijesti, misli i poruke.
Nazvala ga je Osječke bolne rane…
Voljela je pisati, pjevati, plesati.
Bila je članica ritmičke grupe u školi i folklora, voljela se družiti.
Samouka je naučila štrikati.
Ljiljana Jaroš imala je 14 godina.
Nosila je na papiriću naziv pjesme koju je željela da ju na osječkom ratnom radiju, Žutoj Podmornici puste..
Ne dirajte mi ravnicu – M. Škore pjesma koju u eteru Ljilja nikada nije čula.
Vraćajući se kući, jedan geler bio je smrtonosan za 14 godišnju djevojčicu…
Bio je 5.4.1992. godine…
Neispunjen je ostao spomenar Osječkih bolnih rana…
kao i sve želje i snovi za mirno djetinjstvo i odrastanje
Jedan džemper ostao je neispleten..
Nema veće tuge svojem gradu u ratu ostaviti dječji život..
Možda nikada nije puštena pjesma koju je željela čuti, ali pjesma koju je sama napisala zaslužila svoje vrijeme – makar i nakon 30 godina…
Cijeli članak o tragičnoj pogibiji Ljiljane Jaroš u ratnom Osijeku pročitajte u novom broju Hrvatskog tjednika
Tijekom Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj od 1991. -1995. godine ubijeno je, poginulo i smrtno stradalo 381 dijete…
