Bogu hvala! Punih 36 sati odmora za uši i moždane vijuge, pošteda od političkih svađa, prepucavanja, nadmudrivanja, prostakluka, psovki, vrijeđanja i primitivizma…
Sad možemo nastaviti s uobičajenim primitivizmom i raspravama, s pošastima našim svagdanjim (ali bez izbornih političkih konotacija), a onda slijedi nastavak.
Šteta što nemamo mjesec ili barem tjedan šutnje godišnje. Mogli bismo i to uvesti i siguran sam da bi bilo jako korisno. Tjedan ili mjesec bez politike blagotvorno bi djelovao na sve nas, pa i na trolove koji svoju dokolicu ispunjavaju napadima na posjetitelje Interneta, pogotovu društvenih mreža. Ovisnicima o toj vrsti “hobija” i profesionalnim provokatorima to bi teško palo, ali možda bi barem neki od njih u tom razdoblju uspjeli u vlastitim glavama posložiti neke stvari pa bi i sami spontano ponekad apstinirali. Možda se čak vratili i u normalu i prestali biti ono što jesu.
Ne mislim da su kod nas u Hrvatskoj primitivci u većini. Samo su kao i obično jako glasni, pa se stječe dojam da ih je barem deset puta više. Ali i to koliko ih ima, previše je za zemlju s nepunih 4 milijuna stanovnika (prema nekim procjenama analitičara iz rujna 2019. godine – uzmu li se u obzir iseljavanja koja uzimaju maha – toliko nas je danas u Hrvatskoj).
Nas Hrvate bije glas kako smo “prvaci svijeta” u podjelama. Ne samo političkim, nego u podjelama uopće. Kao da se nadmećemo u tomu da umjesto onoga što nam je zajedničku uvijek tražimo i pronalazimo nešto po čemu se razlikujemo. Zanemarujemo spone i interese koji nas vežu i inzistiramo na nečemu što najčešće i nije tako važno i presudno, ali nas dijeli.
No, kad su političke, ideološke ili svjetonazorske podjele u pitanju, tek smo tu na svome terenu i pokazujemo pravo lice. Mnogi su od nas pripravni voditi borbu “do istrebljenja”, uvjereni kako je njihovo mišljenje jedino ispravno i jedino moguće i od toga ne odstupaju. I kad se na drugoj strani nađe sličan neistomišljenik, eto ti “rata”.
I sam ponekad dođem u situaciju da na neki napad ili provokaciju odgovorim oštro, pa čak i neprimjerenim rječnikom, mada nikad ne koristim psovke i teške uvrede. To je izazov komentiranja na Internetu, gdje se, kako već rekoh, okuplja raznoliko društvo u kojemu trolovi (potpaljivači, provokatori) ili posjetitelji s lažnim profilima igraju zapaženu ulogu. Oni koriste Internet kao poligon za istresanje vlastitih frustracija, liječenje kompleksa, ili se jednostavno zabavljaju time da provociraju sve oko sebe i stvore ozračje sukoba.
No, izostavimo li čak i njih – taj jadni i nesretni polusvijet čija su duševna hrana provokacije, uvrede i prostakluci – još uvijek imamo dovoljan broj i onih “normalnih” posjetitelja koji se ne libe to isto raditi pod svojim imenom i prezimenom. I to je posebno zabrinjavajuće.
Ako psihički normalan i mentalno zdrav čovjek nije u stanju bez uzrujavanja i negativnih emocija prihvatiti bilo kakvu i bilo čiju različitost, morao bi smoći snage i “porazgovarati” sam sa sobom, pa ako nije u stanju doći do bilo kakvog suvislog zaključka, potražiti stručnu pomoć – iz jednostavnog razloga što poremećaj o kojemu je riječ rijetko nestaje sam po sebi i obično s protokom vremena dobiva sve radikalnije oblike (ako se ne poduzme ništa).
Prvi korak u kakvom-takvom sređivanju stanja na Internetu po pitanju širenja mržnje i netrpeljivosti, mogla bi biti zabrana anonimnog komentiranja, što znači da bi svatko tko želi javno istupati na stranicama ove globalne mreže to neograničeno mogao, ali samo pod svojim imenom i prezimenom. Uz ovu mjeru koja bi (uvjeren sam) već sama po sebi zacijelo dala neke rezultate, ne bilo loše uvesti programe koji bi automatski eliminirali sadržaje u kojima postoje vulgarni ili izrazi neprimjereni za javnu komunikaciju. Navodno, takvi programi postoje, ali neki od stručnjaka – informatičara kažu kako im se može doskočiti (uz korištenje izraza i kovanica koje program ne prepoznaje). Možda ih treba dodatno usavršiti, ali mislim da su u ovom slučaju dragocjeni, čak i takvi kakvi jesu – ako se koriste.
Kako god bilo, nešto bi se poduzeti moralo. Ako već nismo u stanju koristiti blagodati globalne mreže koja nam olakšava komunikaciju i povezuje nas i zlorabimo je, treba nametnuti okvir i naučiti nas reda.
Ja bih uveo i drastične novčane kazne, pa i isključenja s Internet mreže na određeno vrijeme (nešto slično oduzimanju vozačke dozvole – u slučaju prolaska kroz crveno, pretjecanja preko pune linije, prebrze vožnje, vožnje u alkoholiziranom stanju itd.).
Možda se komu čini kako bi to bilo “kršenje prava i sloboda javne komunikacije”. Ne, ni slučajno! Time bi se sankcionirali patološki bolesnici koji ne mogu bez širenja mržnje, izazivanja sukoba i trovanja javnog mnijenja. I zaštitili se oni čija su prava prekršena upravo djelovanjem takvih bolesnika. Zašto bi njihovo pravo na vrijeđanje bilo ispred našeg prava da ne budemo vrijeđani? Po kojem to zakonu?
Uvjeren sam da bi takvi likovi itekako sami sebe doveli u red kad bi došli po udar drakonskih kazni, a pogotovu ako bi bili primorani apstinirati nekoliko mjeseci.
Onda možda mi drugi, koji ne pripadamo tom polusvijetu, ne bi tako nestrpljivo i željno iščekivali ova rijetka i kratkotrajna razdoblja izborne šutnje.